Zakuhalo se u hrvatskom taboru, ali ni u argentinskim redovima ne cvjeta cvijeće. Štoviše, kod njih je situacija još zategnutija. Gauči su nakon remija s Islandom i neuvjerljive igre pod strahovitim pritiskom i rafalnom paljbom svojih medija. Deseci milijuna argentinskih navijača nezadovoljni su igrom svoje reprezentacije. To nije spoznaja od jučer, skepticizam traje već duže vrijeme.
Argentina nastavila gdje je stala u kvalifikacijama
Utakmica protiv Islanda u skupini D Svjetskog prvenstva u Rusiji došla je samo kao potvrda crnih slutnji koje se roje oko mogućnosti Albicelestea već mjesecima. Argentina je u sličnom tonu odigrala cijele južnoameričke kvalifikacije, u kojima se silno mučila do posljednjeg kola.
Još je gore odigrala pripremne utakmice, pamti se havarija protiv Španjolske kada su Argentinci bez Lionela Messija izgledali kao momčad s radničkih sportskih igara.
Sve su to pokazatelji da klimavi start Argentine nije nikakvo svjetsko čudo, da se loš start mogao predvidjeti i da će Argentincima trebati vremena da podignu formu.
E sad, u taj zrakoprazni prostor dok ne dignu formu trebala bi uletjeti Hrvatska i Gaučima razbiti snove na komadiće kao porculansku vazu. Sad je fantastična prilika za nokaut favorita skupine i jednog od favorita Svjetskog prvenstva. Hrvatska bi pobjedom nad Argentinom napravila uslugu sebi, ali i svima koji se križaju s njezinom skupinom.
Povijest nas upozorava: Argentina će se podići!
Povijest svjetskih prvenstava kazuje da je Argentina znala loše započeti turnir, ali nekako bi se provukla kroz skupina i onda bi postala silno opasna. Nije li tako bilo na Svjetskom prvenstvu 1990. u Italiji, kada je kao aktualni svjetski prvak na otvorenju turnira na San Siru izgubila od Kameruna? Jedva je kao treća prošla skupinu, a na kraju se nekako dovukla do finala i izgubila od Njemačke.
Argentina je tada u svojim redovima imala Diega Maradonu, koji nije odigrao ništa posebno, čak dapače, izgledao je pomalo groteskno s desetak kila viška. S tog turnira pamti se tek njegov pas za svojeg „brata po bijelom prahu“ Claudija Caniggiju i nevjerojatno sretnu pobjedu u osmini finala protiv vječitog rivala Brazila, koji je na toj utakmici pet puta pogodio vratnicu ili gredu, ali lopta jednostavno nije htjela u gol, dok je Argentina skoro pa doslovce jednom prešla centar i na opisani način zabila za pobjedu.
Nakon te utakmice Argentini je polako rasla forma, pa je na jedvite jade izbacila Jugoslaviju u četvrtfinalu na jedanaesterce, a onda je u polufinalu odigrala najbolju utakmicu protiv domaćina Italije i također prošla na jedanaesterce. U finalu nije mogla protiv najvećeg favorita turnira Njemačke.
Argentina je igrala klasični teški bunker, prvi put u povijesti se dogodilo da jedna momčad odigra finale bez udarca u okvir vrata suparnika, no možda i najjača ikad Njemačka ipak je teško mukom probila betonsku obranu Gauča u finišu utakmice onim slavnim jedanaestercem neponovljivog Andreasa Brehmea, koji ga je hladnokrvno zabio Sergiju Goycochei, najvećom argentinskom junaku na tom Mundijalu, kontra nogom (pucao je desnom iako je ljevak) u malu mrežicu.
Argentina je otišla do finala ponajprije zaslugom njezina vratara, slučajnog junaka, koji je dobio priliku samo zato što se ozlijedio prvi vratar Pumpido u drugom kolu skupine protiv Sovjetskog Saveza, te liderskom Maradoninom karizmom, koji nije bio u bogzna kakvoj formi, ali bio je vođa te generacije i samom pojavom na travnjaku suigrače je činio boljim i odlučnijima. Zašto ovo pišemo? Pa zato da pokažemo koja je ključna razlika između Maradone i Messije.
Maradona i kada nije igrao dobro, a to nije bilo tako rijetko, znao je podići moral svojim suigračima, uvjeriti ih da mogu pobijediti svakog suparnika, naprosto je sve oko sebe činio boljima nego što jesu, iako se mora reći da je igrao s odličnim igračima, posebice 1986., te da su priče o Maradoni i „deset konobara“ pučka legenda i čista mitomanija.
Messi pod najvećim pritiskom do sada u reprezentativnom dresu
Gledajući im sve vrline i mane, Messi je možda bolji igrač od Maradone, ali Argentinci mu zamjeraju da nema taj liderski instinkt, da nije vođa u pravom smislu te riječi, a naposljetku mu se lijepi etiketa da nema „petlju“ kakvu je imao Maradona. Maradonina sjena nadvila se nad Messijem i pritišće ga kao nebeski svod mitskog Atlasa. Messi je pod enormnim pritiskom s kojim se jako teško nosi. To se dobro vidjelo protiv Islanda.
U tek nešto boljoj situaciji je ostatak momčadi, ali i ostale argentinske zvijezde su pod žestokom kritičkom lupom koja ih očigledno jako sputava. Argentinci ulaze u okršaj s Hrvatskom pod ogromnim pritiskom, dok je Hrvatska ipak dosta rasterećenija. Ima tri boda na kontu i može igrati nešto opuštenije.
Sve su oči uprte u Messija, ako opet podbaci, ako mu Hrvatska zatvori vrata, nikad se neće riješiti Maradonine sjene i posve je sigurno da će mu biti male šanse da završi karijeru s epitetom najboljeg igrača Argentine svih vremena, a kamoli cijelog svijeta. Stoga se može reći da je jednim dijelom sudbina Messijeve karijere i nastojanja da definitivno preskoči Maradonu, a možda i Pelea, u rukama hrvatskih nogometaša.
