Istina, senzacionalno zvuči podatak kako BATE na svom rosteru ima tek tri stranca – Brazilca, Srbina i Armenca! Klub je to u kojem se ne rađaju talenti poput Modrića, Eduarda, Kovačića ili Halilovića, jer Bjelorusi nisu na 'ti' s nogometom kao Hrvati. Nisu „puni ko' brod“ i ne mogu dovesti skupa i zvučna (istrošena također) imena, ali rade pametno i strpljivo, s dugoročnom vizijom. Sinoćnja pobjeda nad bogatim i jakim Bavarcima samo je potvrda tog kvalitetnog rada. Ne i šlag na tortu, jer mogao bi se BATE još osladiti europskim uspjesima ove jeseni, a vrlo vjerojatno i sljedećeg proljeća. Poslije 180 odigranih minuta, treće mjesto i nastavak puta u Europa liga čini se kao 'zicer'.
Priča o BATE-u itekako je zanimljiva. Klupska povijest može se podijeliti na dva perioda, od 1973. do 1981. godine, te od 1996. do danas... Naime, BATE je osnovan 1973. i krenuli su kao bjeloruski drugoligaš. U 70-im godinama prošlog stoljeća tri puta bili su prvaci Bjelorusije, da bi se 1981. klub raspustio.
Čak 15 godina Borisov nije imao nogometne momčadi. Prvotno to i nije bio neki nedostatak, jer mještani i lokalne vlasti bili su 'zauzeti' nekim drugim pitanjima i problemima. Nacistička Njemačka okupirala je Borisov od 1941. do 1944. i uništila većinu grada, koji se dugo oporavljao. U periodu kad nije bilo 'nogometnog' BATE-a, svoj rast i preporod doživljavao je njihov sponzor – BATE – tvornica automobilskih dijelova. Kad se Borisov konačno stabilizirao i izrastao u industrijski centar Bjelorusije s 41 velikom tvornicom i oko 150 tisuća stanovnika, tamošnji ljudi zaželjeli su se nogometa i zaslugama građanske inicijative BATE je ponovo 'osnovan' 1996. godine. Krenuli su iz 3. lige i ekspresno stigli u društvo najboljih, gdje su 1999. osvojili svoju prvu titulu prvaka u samostalnoj Bjelorusiji. Iste godine debitirali su u Europi, ali 1:7 i 0:5 s moskovskim Lokomotivom bilo je teško prizemljenje i gorka realnost.
Ipak, taman u to vrijeme prodali su svoja dva 'proizvoda', što su bili prvi konkretni rezultati ulaganja u mlade. Aleksandar Hleb otišao je u Stuttgart, dok je Vitalij Kutuzov potpisao za Milan gdje se brzo izgubio, pa su u povremenim bljeskovima njegovog talenta kasnije uživali navijači lisabonskog Sportinga, Sampdorije, Parme...
Sljedećih godina BATE se tražio i premda su 2002. u Intertoto Kupu isprašili München 1860 s ukupnih 5:0 u dva susreta, a u istoj sezoni još jednom bili državni prvaci, istinska sila u Bjelorusiji postaju tek 2006. kada uzimaju svoj treći prvenstveni naslov. U idućoj sezoni obranili su titulu, međutim uspješni trener Igor Krivšenka nije mogao odoljeti pozivu najvećeg rivala, Dinama iz Minska. Čelnici BATE-a kao zamjenu dovode tada 30-godišnjeg Viktora Gončarenka.
Životna priča Gončarenka u startu je i filmska, a gdje su tek fenomenalna postignuća koja je taj 'bjeloruski Mourinho' napravio s momcima iz Borisova... Nekoć i sam igrač, nosio je dres BATE-a od 1998. do 2002., kada je u dobi od 25 godina prekinuo karijeru zbog teške ozljede. Iako je rođen u obitelji srednje klase, Gončarenka život nije mazio. Otac Mihail bio je inženjer i u 'prvim redovima' Černobilske katastrofe, od čijih je posljedica preminuo 1993. Upravo je on zaludio sina Viktora s nevjerojatnom strašću prema nogometu.
Gončarenko junior prije premijernog samostalnog posla dvije sezone trenirao je rezerve BATE-a, a bio je i pomoćnik Krivšenka. Konstantno educiranje i školovanje na visokoj razini svakako su mu pomogli u radu, pa je zapravo pitanje vremena kad će ga prepoznati neki renomirani europski klub. Otkako je preuzeo 'žuto-plave' iz Borisova osvojio je četiri naslova prvaka (BATE ih sada ima šest u nizu) i šokirao nogometnu Europu. Pozitivno, dakako. Gončarenko je 2008. preko Anderlechta i Levskog iz Sofije uveo BATE u Ligu prvaka, te postao prvi bjeloruski trener kojem je to uspjelo, ali i najmlađi trener u povijesti Lige prvaka. Na 'debiju' protiv Real Madrida imao je tek 31 godinu, a na kraju je u 'skupini smrti' s Madriđanima, Juventusom i Zenitom osvojio tri odlična boda – remi sa Zenitom i dva remija s Juventusom. Nitko BATE nije razbio, tek Real i Zenit slavili su s dva gola razlike (oboje 2:0).
Sljedeće dvije sezone Gončarenko je s BATE-om igrao Europa ligu. Najprije je uzeo više nego pristojnih sedam bodova u konkurenciji Evertona, Benfice i AEK-a (pobijedio Engleze i Grke), a potom kraj kijevskog Dinama, Šerifa i nizozemskog AZ Alkmaara (demolirao ih 4:1) s deset bodova izborio prolazak dalje. Doživio je BATE ono što u Maksimiru sanjaju više od 40 godina – proljeće u Europi. U šesnaestini finala bolji je bio PSG, no samo na račun gola u gostima – 2:2 u Bjelorusiji, 0:0 u Francuskoj.
Prošle godine BATE je po drugi puta igrao Ligu prvaka, uspjeli su osvojiti bod protiv Milana, ali i podbaciti u 'sudarima' sa češkom Viktorijom, s kojom su imali tek jedan remi i u konačnici završili zadnji u grupi. Igrali su i s Barcom, te doživjeli dvije 'šamarčine' – 0:4 i 0:5. Bitno je napomenuti, jedine u Europi u 'eri Gončarenko'.
Ovog ljeta novim ulaskom u Ligu prvaka BATE je, iako neki i dalje uporno ignoriraju činjenice, dokazao da je postao pravi europski klub. U prvom susretu 'blitzkriegom' su isprašili Lille i uvalili Francuzima tri komada u gostima do poluvremena. Na kraju je završilo 3:1, a tim rezultatom BATE je sinoć srušio i ove sezone nepobjedivi Bayern. Slavili su euforični navijači, ali ne u Borisovu, nego u Minsku gdje BATE igra svoje europske utakmice. Još malo, jer Borisov uskoro dobiva novi stadion!
To je istinska potvrda pametnog rada; umjesto da teško zarađene milijune 'pijano' troše ili se njima hvale na press konferencijama, u Borisovu su odlučili ulagati. BATE će krajem ove godine ili najkasnije početkom 2013. dobiti super moderni stadion s 13 tisuća mjesta i četiri UEFA-ine zvjezdice. Cijena? Samo 20 milijuna eura. A što je najbolje, projekt potpisuje jedna slovenska firma!
U čemu je stvar? Liga? Slaba kao i hrvatska, štoviše još slabija. Proračun? Kod prvog ulaska u Ligu prvaka (2008.) 2 milijuna eura, sada 5 milijuna eura, a paralelno grade novi stadion. S druge strane, Dinamo je nekada imao 20 milijuna eura godišnje, danas ima 'samo' 15-ak milijuna eura... I nema stadion.
Ima li tajne u igračkom kadru? Nema. Kao što nema ni nepotrebnih stranaca. BATE je od 2007. na pojačanja potrošio tek 1.6 milijuna eura, a zaradio gotovo 8 milijuna eura. Prodavali su svoje zvijezde u Rusiju, Italiju, Poljsku, Njemačku... Kupovali uglavnom igrače iz Bjelorusije, te ponekog stranca kojeg bi istog trena otpisali ako na terenu ne bi opravdavao uloženo. Tako su se riješili i Mateje Kežmana, 'najvećeg klupskog pojačanja u povijesti', koji je zabio – 0 golova.
Danas je glavna zvijezda Hleb koji se vratio iz inozemstva nakon što je nosio boje Arsenala i Barce. Tu je i povratnik Sivakov kojeg su nekada bogato prodali Cagliariju, pa sada vratili na posudbu. Stup obrane je stoper Filipenko, prodan u moskovski Spartak za 750 tisuća eura, a vraćen za 250 tisuća manje. Napad predvode Rodionov (bio u Freiburgu) i Mozolevski. Imaju i oni svog 'Sammira', ime mu je Renan Bressan, a u Bjelorusiju je stigao iz Brazila 2007. Glavni je veznjak lige, bio je i najbolji strijelac, nekoliko sezona predvodi BATE u Europi, a za razliku od našeg Sammira ovaj ima konstantu - zabijao je AZ-u, PSG-u, Milanu i sinoć Bayernu. Ne čudi što su mu oduševljeni Bjelorusi dali državljanstvo i poziv u reprezentaciju.
Dakako, možda i najviše zasluga ide 'bjeloruskom Mourinhu' Viktoru Gončarenku. U pet godina – četiri naslova prvaka, tri nastupa u Ligi prvaka, dva sudjelovanja u Europa ligi i jedno proljeće u Europi. Smiješi se novo prezimljavanje, pitanje je samo hoće li Gončarenko na proljeće sa svojim momcima igrati Ligu prvaka ili Europa ligu. A tek mu je 35...
Predsjednik kluba? Nismo ga spomenuli, jer nema potrebe. To govori sve o čudu iz Borisova!
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite GOL.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.
