Hrvatska visašica Blanka Vlašić, koja će u subotu jedina predstavljati Hrvatsku na atletskom mitingu Dijamantne lige u New Yorku, odgovarala je na novinarska pitanja dva dana uoči nastupa.
>> Vlašić i Perković u New Yorku protiv ugledne konkurencije
Koje je vaše prvo sjećanje na atletiku?
"Bila sam vrlo malena djevojčica kad me otac doveo na stadion. Trčala sam uokolo za njim. Nitko me nije volio. Svi bi uvijek govorili da sam nevjerojatno dosadna jer sam uvijek vikala za njim. Bila sam prezahtjevna. Pokušavala sam isprva trčati i skakati u dalj. U prvim trenucima nisam pomišljala na skok u vis."
Što vam je trenutačno najveća inspiracija?
"Osjećaj koji mi govori da još uvijek nisam dostigla svoj sportski maksimum."
Mislite li pritom na visinu skoka ili na olimpijsko zlato?
"Mislim jednostavno na osjećaj. Svi o tome govore no nitko to ne očekuje više od mene same. Ne govorim o brojkama, nego baš o osjećaju koji imam. Na nekim natjecanjima mogu skočiti 198 centimetara i biti zadovoljnija nego s preskočena 204 centimetara nekom drugom prilikom, primjerice, zbog vremenskih uvjeta tog dana. Sve ovisi."
Koji je vaš najomiljeniji sport koji pratite osim atletike?
"Da budem iskrena, ne pratim baš sport nešto naročito. Ne idem na utakmice. Volim se opuštati dok se ne natječem. Voljela sam gledati košarku. Moj je otac bio uključen u rad košarkaškog kluba u Splitu. Bila sam tada jedna od najvećih navijačica. Volim pogledati nogometnu utakmicu. To je najpopularniji sport u Hrvatskoj i u Europi. Volim gledati hrvatsku nogometnu reprezentaciju."
Kad god se natječete, zauzimate poze kojima komunicirate s publikom. Jeste li zainteresirani postati model?
"Iskreno govoreći, ponekad i samu sebe iznenadim vlastitim ponašanjem na borilištu. Mislim da me oživljava energija na stadionu. Imam dojam da sam u privatnom životu daleko sramežljivija osoba, premda se moji prijatelji i prijateljice možda ne bi složili. Ne znam. Jednostavno ima trenutaka kada mi plješće cijeli stadion. Teško je ne osjetiti tu energiju. Tada jednostavno poželite pokazati svoje emocije. Mislim da sport nije samo u rezultatima i dostizanju maksimuma. Sport je također i šou u kojem ljudi koji dolaze žele vidjeti kako plačete, smijete se ili vrištite. Kako im to ne možete dati do znanja riječima s obzirom na veliku buku, činite to gestikulacijama."
Koji su drugi atletičari koje najviše volite gledati?
"Naravno, Usain Bolt. Tko njega ne bi želio gledati? Jelenu Isinbajevu također je vrlo zanimljivo gledati. Opet, najbolje su borbe između Bolta i Tysona Gaya. Često me ljudi pitaju što mogu očekivati od atletskog mitinga. Ja mislim da je ljepota mog sporta u tome što se mnogo toga odvija paralelno pa gledatelji mogu pronaći uvijek nešto zanimljivo. Po meni je to vrlo uzbudljiva strana atletike. Također, sada uz sebe imam prijateljicu iz Hrvatske koja se na najvećim mitinzima natječe zajedno sa mnom. Mlađa je od mene, ima samo 21 godinu i zove se Sandra Perković. Vrlo je uzbudljivo gledati i nju. Sretna sam što više nisam sama na velikim natjecanjima."
Gdje se najviše volite natjecati?
"U Zagrebu, naravno, gdje sam i skočila svoj osobni rekord od 208 centimetara. Volim i Zürich zbog atmosfere. Stockoholm je sjajan, London ima fantastičnu stazu. Možda će na mojoj listi od ove subote biti i New York, gdje nastupam prvi put."
Koliko ste bliski sa svojim ocem?
"Iznimno. On je moj trener. Imam dva trenera. Bojan Marinović sa mnom je zbog tehničke podrške. On je bivši skakač u vis. Moj je otac mozak iza cijele operacije. Sve organizira. U početku smo se puno svađali, što je bilo i normalno. Danas mislimo toliko podjednako da me to ponekad iritira."
Kojeg se događaja iz svoje karijere najviše sramite?
"Kad sam imala 14 godina, na jedno smo se natjecanje vozili osam ili devet sati. Nastupila sam ondje s totalno pogrešnim pristupom. Izmjerila sam sasvim pogrešno zalet i nisam ostvarila niti jedan uspješan skok. Vožnja natrag kući bila je grozna. No, tada sam shvatila da moram učiti iz vlastitih pogrešaka. Sjetim se te zgode svaki put kada, uoči nastupa, mjerim zalet."
Koja je vaša najdraža aroma sladoleda?
"Ne jedem sladoled. Nije mi dopušteno jesti slatkiše. Da jest, bojim se da bi svaka aroma bila moja najdraža."
