Dok je predsjednik Ruske Federacije Dmitrij Medvedev, zabrinut za ishod Zimskih igara u Sočiju 2014. godine, inicirao ostavku predsjednika Ruskog olimpijskog odbora Leonida Tjagačeva otvoreno ga proglasivši odgovornim za debakl u Vancouveru, Rusi se pitaju što su to sovjetski sportaši i njihovi treneri u komunizmu imali a da danas u Rusiji nemaju.
Sovjetski sustav sporta jednostavno je umro
Činjenice doista mogu pogubno djelovati na ruski kompleks vanjskog priznanja, naslijeđen iz sovjetskih vremena, kojim su Sovjeti na sportskom polju dokazivali smislenost 'komunističkih vrednota' u srazu s kapitalističkom filozofijom zapadnjačkog društva. U devet izdanja Zimskih igara od 1956. do 1988. godine Sovjetski savez samo u dva navrata (upravo navedenih godina) nije bio najbolja sportska nacija Igara. Vancouver su pak Rusi završili s najtragičnijim rezultatom u povijesti: sa svega 15 medalja, od čega su samo tri bile zlatne, završili su na 11. mjestu ukupnog poretka.
'Rusija je izgubila staru sovjetsku sportsku školu a da istodobno nije kreirala vlastitu, unatoč činjenici da je količina novca uloženog u sport nemjerljiva s ondašnjima', kazao je predsjednik u obraćanju naciji.
Osim ostavka Tjagačeva, ta je predsjednikova osuda izazvala javnu ispovijed ministra sporta Vitalija Mutka, koji je razočaranom narodu govorio o 'nedostatku infrastrukture, gubitku prepoznatljive nacionalne trenerske škole i sustavnim problemima u trenažnom procesu'.
Svejedno, vrhunski sportaši, sportski djelatnici i bogati investitori, upozoravaju da niti novac niti lov na vještice neće pospješiti dublje socioekonomske probleme koji su doveli do poniženja ruskog sporta u Vancouveru: sveprisutnu korupciju, odljev talentiranih sportaša izvan zemlje te kapitalističko-financijsku orijentaciju stimuliranja koju je ruski sport, kao i ostale društvene pore, usisao u vlastiti vrijednosni sustav.
'Sovjetski sustav sporta jednostavno je umro. On u svojoj formi jednostavno nije održiv s realnošću tržišne ekonomije. Uloženi novac, odnosno njegovo brojanje, jednostavno nije bit problema', napisao je na svom blogu industrijalist-milijarder Mihail Prohorov, predsjednik Ruskoga biatlonskog saveza i budući vlasnik NBA momčadi New Jersey Netsa.
'Naši skakači nemaju niti trampolin, dok sanjkaši nemaju kuda voziti svoje sanjke', naslov je u jednom ruskome sportskom magazinu koji nastoji fenomenološki obraditi problem.
Doista, na cijelom svom prostranstvu Rusija nema niti jedne sanjkaške odnosno bob-staze, staza za brzo klizanje postoji samo u Moskvi, dok dvorana s ledom, iako je Rusija hokejaška velesila, ima smiješno malo u usporedbi s brojem klizališta u SAD-u i Kanadi.
Najveći je problem, kako je detektirala bivša slavna umjetnička klizačica Irina Rodnjina, koja se 1990. godine preselila raditi kao trenerica u SAD, ipak psihičke prirode.
'Ruski su sportski treneri postali kronično lijeni. Osim toga su i korumpirani, skloni forsirati svoje rođake, prijatelje ili djecu ljudi koji ih dodatno plaćaju', kazala je Rodnjina nastavivši:
'Više nema straha. Većina čelnih ljudi sportskih saveza pretvorila je organizacije u svoje obiteljske biznise, kao da je to njihova privatna prćija. Nekad nije bilo tako: U Sovjetskom Savezu treneri i čelnici saveza strahovali su od neuspjeha. Neuspjeh ih je vodio natrag u siromaštvo. Izgubiti status heroja nacije, mogućnost putovanja u inozemstvo i jako dobre plaće koje su ih izdizale iznad državnog prosjeka, za njih je bila preskupa cijena.'
