Dinamo gostuje u Astani u sjeni maksimirskih transfernih spekulacija, i ulaznih i izlaznih. Pregovori traju, licitira se već tjednima i mjesecima, nabacuje se preko medija ponudama i ciframa, ali zasad nema većih poslova, a kamoli spektakularnih.
AEK uoči Dinama objavio oštro upozorenje za sve navijače
Sve je jači dojam da u rubrici spektakularno mogu biti samo izlazni transferi, i to eventualno. Posljednjih dana s raznih adresa može se čuti kako Dinamo za premale ili nedovoljno izdašne iznose prodaje svoje najbolje igrače, redom članove brončane hrvatske reprezentacije.
Mnogi misle da bi na njima trebao ubrati osjetno veću zaradu. Neki su pak uvjereni da su trenutačna Uprava i kompletan menadžment manje-više nesposobni i da bi, recimo, Zdravko Mamić unovčio Šutala, Livakovića, Ivanušeca ili prije njih Oršića za puno veće iznose.
Raslojavanje tržišta na supebogate i siromašne, osrednjih sve manje
Je li to baš tako? Ili da budem još ironičniji: ako i bi, koliko bi ostalo Dinamu? Ako nekoga prodate za 20, a klubu ostane 10, je li to onda više od tih desetak koliko će Dinamo dobiti za Ivanušeca ili Livakovića? To za Dinamo na kraju dođe isto. To je pod broj jedan.
Pod broj dva: otkako je Mamić zbrisao u Bosnu i Hercegovinu situacija na tržištu nogu prilično se promijenila, a to je i sam uvidio dok je još na daljinski vodio Dinamo.
Dinamovci zvijezde i u dalekoj Aziji: Djeca dočekala Petkovića i Livakovića s porukama
Što je premalo ili previše, prilično je relativno, posebno u nogometnom svijetu. Možete vi tražiti koliko hoćete, pitanje je tko će to dati. Cijene određuje tržište, kao i uvijek, to je odnos ponude i potražnje za proizvodom koji prodajete. Nogomet nije iznimka. Naravno da je sposobnost menadžera bitna, ali još su bitnije tržišne okolnosti, a one su trenutačno drukčije nego u prethodnoj dekadi.
Koncentracija moći i kapitala nastavlja se nesmiljenom žestinom na svim društvenim razinama, pa je tako i u nogometu. Svjedoci smo da se ogroman novac koncentrira u sve manjem broju klubova, pa imate sličan efekt kao i u društvima širom Europe i svijeta: stvara se kasta superbogatih na jednoj strani i siromašnih na drugoj. Onih između, takozvane srednje klase, sve je manje, a upravo su takvi najviše kupovali Dinamove igrače.
Bi li Mamić doista bolje radio i koliko bi ostalo Dinamu?
Njima je sve teže izbrojati 15 ili 20 milijuna eura za kvalitetnog Dinamovog igrača, dok najbogatijim klubovima to nije problem, to za njih nisu velike cifre, ali problem je što njima igrači iz hrvatskih klubova uglavnom ne trebaju. To moraju biti baš ogromni talenti, praktički rijetko viđeni da bi ih oni izravno doveli u svoje redove i platili ih 30, 40 ili kako neki očekuju čak 50 milijuna eura, što se čini kao fantazija.
Najveći klubovi uglavnom kupuju „gotove“ igrače i radije će pričekati da se neki Dinamov igrač pokaže u velikoj ligi i tek kada se uvjere da je igrač za njih, krenut će u kupovinu. Pa, ni Modrić nije izravno prešao u Real Madrid, prvo se morao dokazati u klubu poput Tottenhama.
Dinamo u punom sastavu protiv Astane: Bišćan je izvukao pouku, neće ponoviti Zajčevu havariju
Vjerojatno je Mamić doista sposobniji od ljudi koje je, uzgred rečeno, on uglavnom doveo u Dinamo i ostavio na čelnim pozicijama da mu poslušno čuvaju prijestolje dok je u zbjegu u BiH, ali ostaje otvorenim koliko bi točno bio uspješniji da je ostao na tronu u Zagrebu ili da je zadržao maksimalni utjecaj i upravlja klubom sa sigurne udaljenosti, kako je to činio nekoliko godina nakon što se dao u bijeg od hrvatskog pravosuđa?
Kad se podvuče crta, uvijek je najbitnija stavka koliko je ostalo Dinamu, a koliko je otišlo na stranu, odnosno koliko su pozobali igrači i njihovi agenti, posebice ako se odšteta dijeli, odnosno razno-razni posrednici.
Dugogodišnja mantra pokazala se kao obmana
Treba se prisjetiti da je Mamić godinama govorio kako je njegova najveća pobjeda ta što je dokinuo praksu podijele odšteta s igračima i agentima. To mu je praktička bila mantra u prvoj dekadi vlasti u maksimirskom klubu. Tko je pratio Dinamo u to doba, to jako dobro zna.
Hvalisao se kako su Dinamu ostajali kompletni iznosi od prodaje igrača, recimo Modrića, ali samo da bismo koju godinu kasnije doznali da je to čista obmana. Kada je istina izašla na vidjelo, onda je lakonski poručivao kako je to normalno u svijetu nogometa. Pa, kada je normalno, zašto se godinama govorilo da sve ostaje Dinamu? Nije teško zaključiti.
Uvijek sam isticao da Mamićeva priča nije crno-bijela, da ima svojih zasluga u razvoju Dinama i hrvatske reprezentacije, da je bio iznimno uspješan u nekim poljima, posebice u formiranju Dinamove škole nogometa i razvoja mladih igrača, ali isto tako i da je sve radio prije svega zbog svoga džepa, a onda je posljedično od toga mogao imati koristi i Dinamo i hrvatska reprezentacija.
Nitko ne može biti za sve kriv, a za ništa zaslužan. To je nemoguće. Tu treba biti realan, ali isto tako treba reći da mu to ne daje amnestiju za sve loše što je napravio, a zbog čega je uostalom pobjegao u Međugorje. To mu nije i ne može biti opravdanje.
Zvezda maznula Dinamu pojačanje ispred nosa
Uostalom, Mamić je sve donedavno živo utjecao na procese u Maksimirskom klubu, pa i na prodaju i kupovinu igrača. Nije baš da je zadnjih godina svakog igrača prodao za 20 i više milijuna eura, a da ne pričamo kolike su bile menadžerske provizije i koliko je točno ostalo Dinamu od svakog transfera.
Činjenica jest da trenutačni menadžment Dinama niti ima znanja, a ni takvog iskustva. Pa, ni Mamić nije za godinu ili dvije sve naučio. Dojam je da je trenutačno vodstvo Dinama odveć neodlučno, da previše luta i da menadžment nema sigurnosti u izboru igrača.
Jednostavno nisu sigurni koji je to igrač pojačanje za Dinamo, a koji nije. Nikako da prelome. Eto, doznajem da je Jean-Philippe Krasso (26), ovih dana u srpskim medijima na sva usta hvaljeni napadač Crvene zvezde, koji je briljirao u debiju protiv Vojvodine i očekuje se da bude Zvezdin glavni golgeter u Ligi prvaka, bio prvo ponuđen Dinamu, i to besplatno, odnosno bez odštete jer je napustio Saint-Ettiene kao slobodan igrač, a na Transfermarktu je procijenjen na 6 milijuna eura i može se očekivati da će mu cijena samo rasti.
Gdje su mudrijaši s multimilijunskim ponudama?
Dinamovi čelnici su oklijevali, procjena je bila da Afrikanac nije za Modre i kao u nekim bivšim vremenima, Zvezda je uskočila i odvela ga na Marakanu.
Možda bi Mamić u ovom slučaju bolje reagirao, možda bi pristao dati mu i nešto veću plaću od prosjeka najbolje plaćenih Dinamovih igrača, navodno je tražio pola milijuna eura za potpis i oko 800-900 tisuća eura godišnje plaće, što se ne čini puno ako znamo da je jedan prosječni stoper i osvjedočeni kikser kao što je Theophil zarađivao 1,2 milijuna, da ne spominjemo neke druge promašaje, no ostaje činjenica da svi ti nazovi uspješni i sposobni menadžeri, koje tvrde da bi Dinamo trebao prodavati svoje igrače za desetke milijuna eura, imaju mogućnost pokucati na vrata Modrih i donijeti unosnije ponude.
To im nitko ne brani. Naravno, mogu očekivati uobičajenu proviziju.
Možda bi takvi menadžeri iskrsnuli da je još uvijek moguće zavrtjeti posao po principu: pola pijem, a pola šarcu dajem… Tko zna, možda je još uvijek moguće, to ćemo saznati tek kada na čelo kluba dođe potpuno nova Uprava i otvori ormare s kosturima. Dobro obavješteni izvori će reći da su prepuni.
