Željko Kopić rijetko se pojavljuje u hrvatskim medijima. Radije ostaje samozatajan, a itekako ima što reći.
Iako još uvijek spada u red relativno mladih stručnjaka, tek je u 46. godini, jedan je od rijetkih trenera koji se može pohvaliti da je vodio oba najveća hrvatska kluba - Dinamo i Hajduk, i to u razmaku od samo četiri-pet godina. To je već bogata karijera, a ima još dosta toga. Iskustvo je stjecao i u inozemstvu, radio je na Cipru, a prije nekoliko mjeseci odradio je uspješnu dionicu u Bugarskoj.
Kakva je percepcija Hrvatske i njezinog nogometa na Cipru i u Bugarskoj?
„I jedni i drugi imaju jako visoko mišljenje o hrvatskom nogometu. Veliki je respekt, i prema hrvatskim igračima i prema reprezentaciji. Gledaju nas kroz prizmu nečeg izuzetno kvalitetnog. Nakon što sam otišao iz Pafosa, tamo je bio sportski direktor Ivan Mance. Gledaju i prema hrvatskim igračima i trenerima. Na osnovu tog dojma i kontakata otvoriš vrata i nekim drugim ljudima. Zaboravio sam reći da je Schildenfeld u Arisu iz Limassola, koji je trenutačno na prvom mjestu. Hrvatski nogomet u obje je zemlje jako cijenjen.“
"Kako strancima objasniti što je sve Modrić prošao u životu"
Postavljaju li vam ona klasična pitanja: kako je moguće da hrvatska reprezentacija ima tako dobre igrače i ostvaruje velebne rezultate?
„Gdje god da dođemo, to se pitanje provlači. Koja je tajna, kako se to postiže? Svjesni su da klubovi i zemlje s puno većim brojem stanovnika i ulaganjima nisu u stanju postizati takve rezultate.“
Koji je odgovor?
„Odgovor je da nema odgovara“, kazao je i slatko se nasmijao.
„To je jednostavno tako. Kako im to objasniti? Sad ići im objašnjavati što su prošli naši igrači... Svaki naš igrač imao je drukčiji put i neku svoju priču. Kako im objasniti što je sve prošao u svom životu i odrastanju Luka Modrić? U ratnom periodu, borbi za preživljavanje, Zrinjski, Inter Zaprešić, Dinamo, pa dolazak do ove sad razine. Teško je nama samima, koji sve to znamo, isprocesuirati, a kamoli strancima.“
Je li Hrvatska, po vašem iskustva, jedinstvena po nogometnom talentu?
„Sigurno da je. Opet teško je reći koja je to točka kod koje se napravi razlika. Ne može se reći da bugarska djeca nisu talentirana za nogomet. Vidi se da njihovi mladi igrači imaju talenta. Ali postoji ono nešto kod nas Hrvata. Nisam predugo radio s djecom kao trener. Samo dvije godine u Hrvatskom dragovoljcu. Tamo sam, primjerice, trenirao Marcela Brozovića. Preuzeo sam starije pionire, a Marcelo je bio klinac koji je bio najmanji; 156 cm visok i 49 kg težak, sjećam se kao da je bilo jučer. I ti kod njega jednostavno vidiš; hoćemo li pričati o tome kakav je na lopti, mentalnoj brzini, donošenju odluka u igri, o agresivnosti, ulasku u duel, bez obzira što je manji od svojih vršnjaka", prisjeća se Kopić:
"Brozović je bio najmanji, djed ga je dovozio na treninge"
"Ti jednostavno vidiš da je to dijete koje ima sve preduvjete za igranje ozbiljnog nogometa. Njega je djed dovozio iz Okuja, mjesta pokraj Velike Gorice. Pa, ako napada snijeg, ralica ne može proći, pa kasne na trening, ali uvijek dođu. Što se sve dogodi da on dođe na tu razinu gdje sada jest, a igrači iz drugih zemalja ne dođu? Je li to stvar upornosti, mentalne snage, meni je teško reći, ali činjenica je da su svi ti naši igrači, koji su stigli na vrhunsku razinu, izuzetno karakterni ljudi, koji mogu iznijeti sve zahtjevne situacije u karijeri.“
Koliko je svemu tome doprinijela hrvatska nogometna škola? Ipak, mora postojati i neka nogometna baza.
„Sigurno da je. Naši treneri u mlađim kategorijama dosta su podcijenjeni. Recimo, znam dobro za kakvu smo plaćicu radili u Hrvatskom dragovoljcu. Nismo uopće o tome razmišljali, nego smo cijeli dan bili na terenu i radili s djecom. Diljem Hrvatske ima mladih trenera koji predano rade u skromnim uvjetima. Ima puno pozitivnih primjera i sigurno da su svi oni doprinijeli uspjesima hrvatskog nogometa u cjelini.“
Zna li prosječni Hrvat više o nogometu nego prosječni Europljanin?
„Prosječni Hrvat misli da zna više. Naravno da je nogomet kod svih Hrvata tema razgovora gdje god okreneš, svi imaju svoje mišljenje. Ne bih sad ulazio u neke komparacije, ali to smo jednostavno mi. Takav smo narod i kod nas je to normalno.“
"Kod nas je puno veća širina"
Dosta sam putovao po svijetu i iz osobno iskustva znam da hrvatski novinari, pa i obični navijači, znaju daleko više od svojih inozemnih kolega, koji uglavnom prate samo svoje lige, u najboljem slučaju još poneku veliku ligu, dok malo ili gotovo ništa ne znaju o ostalima. Evo, pred početak posljednjeg Svjetskog prvenstvo još jednom osobno sam se uvjerio da mnogi inozemni novinari, recimo, engleski, pogotovo argentinski, nisu mogli stići dalje od četiri kada bi nabrajali hrvatske igrače, i to u najboljem slučaju. Bez obzira što je hrvatska bila aktualni viceprvak svijeta, zabezeknuli su se kada smo im rekli da imamo odličnu reprezentaciju i da bi mogla ponoviti sličan rezultat. Ovo uopće nije karikiranje, kolega Dražen Antolić iz Sportskih novosti svjedok mi je tih razgovora.
„To se slažem. Kod nas je puno veća širina, i to ne samo po pitanju nogometa. Mi kada smo bili klinci pratili smo sve te NBA igrače i mnoge druge sportove. Kada se dođe van, većina njih je fokusirana na njihova prvenstva. U prosjeku malo znaju dalje od toga.“
Dojam je da Hrvati u mnogo čemu imaju veću širinu, i obrazovanje je u prosjeku šire, ali problem je specijalizacija; svuda osim u nogometu. Tu smo baš specijalizirani, dok ostali dijelovi društva i ekonomije pate.
„Slažem se. To je problem, obično ne idemo previše u dubinu.“
