Srećko Bogdan gostovao je u gol.hr-ovu serijalu Legende HNL-a. Igračka legenda Dinama i Karlsruhera te trenerska ikona Intera iz Zaprešića. Sudjelovao je i u stvaranju hrvatske reprezentacije, bio je među prvim reprezentativcima. Upamćen je i kao jedan od najomiljenijih stručnih komentatora na hrvatskom medijskom nebu.
Osebujan, iznimno duhovit tip. Svi koji ga osobno poznaju bez ustezanja reći će da je duša od čovjeka, a mnogi koji su ga gledali na zelenom travnjaku utvrdit će da je bio sjajan igrač, potkraj 80-ih bez sumnje jedan od najboljih braniča Bundeslige, jedne sezone proglašen je i za najboljeg libera elitne njemačke lige. Bogdan je nadaleko poznat po nadimku Čeči.
Otkud taj čuveni nadimak, ima li neko posebno značenje?
„Tamo u Murskom Središću gdje sam rođen (5. siječnja 1957.) svaki klinac je imao neki nadimak. Zvali su me Čeči, Čeči i tako je ostalo. Nema neko posebno značenje.“
Kaže da je konačno ušao u zasluženu mirovinu.
"Nema više žurbe. Ujutro se probudim i čekam da me netko nazove. Čista uživancija."
„Prije smo trčali za loptom, a sada je uvijek nosim sa sobom“
Nedavno ste imali operaciju kuka. Kako se sad osjećate?
„To dođe s godinama. Kad si mlad, možeš raditi sve, a kad dođeš u godine, dolaze problemi. Prije smo trčali za loptom, a sad je ja nosim uvijek sa sobom“, ispalio je Čeči šeretski se hvatajući za trbuh, pokazujući da nije izgubio smisao za humor, po čemu je također nadaleko poznat.
Vi ste za vrijeme igrački karijeri bili poznati po tome da se rijetko bili ozlijeđeni. Imali operacija kuka možda neke veze s manjom ozljedom koju ste dugo vukli pa je s vremenom postala kronična?
„Ne bih rekao. Doduše, možda je posljedica od brojnih skokova i nabijanja kukova pri doskoku. Boljelo je jako, morao sam se operirati i sad je dobro.“
Vi ste bili poznati po sjajnoj igri glavom i nevjerojatnom odrazu. Niste pretjerano visoki, solidnih 183 centimetra, ali imali ste fantastičan odraz i u pravilu dobivali zračne duele.
„Zbog toga jer sam aktivno igrao i košarku. Mi smo kao klinci stalno haklali, skoro da smo više igrali košarku nego nogomet. Stalno smo igrali, a igralište mi je sto metara od kuće, i košarkaško i nogometno. Nije bilo televizora, nije bilo kompjutora. Kad bismo došli iz škole, nešto bismo pojeli i istrčali van na igralište. Igra na jedan koš, tu si stalno u pokretu, stalno skačeš i odraz se razvija.“
„Na pravom košu malo mi je falilo da zakucam“
Čujem da ste mogli zakucati na betonskim koševima, koji su obično nešto niži nego pravi.
„Pa je, na pravom mi je malo falilo. Nisam baš mogao uhvatiti loptu jednom rukom, a onda je teže. Ali bitno je da smo visjeli na igralištima. Sad toga nema, nema klinaca, ne vidim ih kada se šetam pokraj škole. Djeca bi trebala biti više vani, previše sjede za kompjutorom, a to nije dobro.“
Započeli ste karijeru u Rudaru iz Murskog Središća.
„Već s 13 godinama igrao sam za juniore, tada nije bilo pionira i kadeta, a sa 16 godinama sam prešao u veći klub, MTČ iz Čakovca, koji je igrao u međurepubličkoj ligi.“
Bilo je nekih problema oko papirologije.
„Igrao sam za prvu momčad sa 16, a vodio sam se u papirima kao stariji. Nije se smjelo igrati ispod 17 za seniore. Poslije je doneseno pravilo da uz specijalan liječnički pregled mogu igrati i 16-godišnjaci. Ali kada smo trebali igrati odlučujuću utakmicu sa Slogom, ja dođem na stadion, a predsjednik mi kaže: 'Čeči, kaj si ozlijeđen?' Ja odgovorim: 'Kaj bi bio ozlijeđen!? Zdrav sam, hoću igrati.' Predsjednik mi tihim glasom odgovori: 'Ne smiješ igrati.' Skužili su da sam mlađi. Morao sam pauzirati nekoliko tjedan dok je prošlo pravilo da mogu igrati s liječničkim dopuštenjem.“
„U Dinamo sam došao točno na 18. rođendan“
Obično se lažiralo prema dolje, to se i dan-danas radi da se igrači prikažu mlađima, ali u vašem slučaju trebalo je prema gore.
„Da, to je bilo dosta čudno. Onda sam s 18 godina prešao u Dinamo. To je bila 1975. Dobro se sjećam, točno na 18. rođendan došao sam na prvi trening.“
Kako je to izgledalo?
„Ha, kako. Kad nešto sanjaš i to ti se ostvari. Bio sam presretan. Znao sam da samo s upornim radim možeš nešto napraviti.“
Pronašao vas je Zorislav Srebrić, kao i neke druge mlade igrače koji su poslije postali okosnica šampionskog Dinama.
„Da, igrali smo s mladom momčadi Dinama, koju su tad zvali mali Ajax zbog mnoštva talentiranih igrača. I na toj utakmici Srebrić me je vidio. I tako, ostao sam u Dinamu punih deset godina.“
U jednom trenutku bili ste rekorder po broju nastupa.
„To je bilo 1985. kada samo odlazio u Njemačku. Izašao je onaj almanah s naslovom - Srećko Rekorder plavi rekorder. 595 nastupa.“
„Joža Čačković hvata se za glavu i veli: 'Joj, pa kaj smo mi to kupili“
Zanimljivo je da ste vi zapravo bili napadač sve do dolaska u Dinamo.
„Kad sam došao u Dinamo, igrao sam na mjestu centarfora. U debiju protiv Sarajeva zabio sam gol za 1:0 pobjedu. Međutim, kada su me pozvali u mladu reprezentaciju, došao sam na pripreme u Beograd i bilo nas je pet-šest napadača. Dođe k meni izbornik Stevan Vilotić i pita: 'Bogdane, bi li ti igrao libera?' A kaj ja došao iz Međimurja, igrao u međurepubličkoj ligi, a tamo su bili sve prvoligaški ili makar drugoligaški igrači. Meni je bilo važno da igram, nije važno kaj. I tako sam ja postao libero.“
Bili ste među najsnažnijim igračima, pucali ste od mišića, vjerojatno je proslavljeni trener Partizana odlučio po konstituciji.
„Ha, nekog je morao staviti nazad, bilo je previše ofenzivaca, a ja sam fizički bio dominantan. Sjećam se, čuveni fizioterapeut Dinama Joža Čačković bio je fizio i u mladoj reprezentaciji. I sad ide jedna lopta, ja kasno reagiram, odem previše dole i ona me preleti. A Joža se hvata za glavu i veli: 'Joj, pa kaj smo mi to kupili', ha, ha, ha…“
Jeste li ga poslije podbadali kako je loše procijenio.
„Je, je… Baš smo prije izvjesnog vremena imali neko okupljanje i prisjetili smo se tih starih dana. Prokomentirali smo tu anegdotu, nasmijali smo se s dečkima. Ha, dobro, svatko napravi poneku pogrešku, ali moraš iz pogreške nešto naučiti.“
Kako je odveo mladu reprezentaciju Jugoslavije do naslova prvaka Europe
Vi ste europski prvak s mladom reprezentacije Jugoslavije. U finalu 1978. pobijedili ste Istočnu Njemačku, a vi ste postigli odlučujući pogodak.
„Igrali smo uzvratnu utakmicu u Mostaru i ja sam zabio za 4:4. Kako je u prvoj utakmici bilo 1:0 za nas, na kraju smo slavili, a ja sam zabio gol odluke. Vahid Halilhodžić je u Mostaru postigao hat-trick, a dao je gol i u prvoj utakmici u Njemačkoj. Mogu reći da sam tu utakmicu igrao loše, mislio sam da će me izbornik Ivan Toplak mijenjati. Verlašević iz Slobode otišao je na zagrijavanje i ja rekoh sam sebi: 'Čeči, aut si.' No ipak nije mene zamijenio, ne mogu sjetiti tko je izašao, a mene je prebacio u vezni red. I tako se dogodilo da sam nakon kornera zabio za 4:4. To je nama bilo dovoljno. Zamalo smo izgubili, jer Nijemci su vodili 3:1 i 4:3.“
Jesu li vas slavili, jeste li bučno proslavili?
„Uh, dakako. Moraš se veseliti. Ja kažem da moraš znati kada radiš i treniraš, a moraš se znati i opustiti. Ako buš samo druk, druk, druk, to ne bude išlo.“
U polufinalu ste izbacili Englesku. Igralo se u Manchesteru…
„Mislim na Old Traffordu. Vaha je također zabio.“
Dernjava Engleza u tunelu Old Trafforda: „Kaj smo došli u ludnicu“
Ostala je priča da su vas Englezi htjeli preplašiti uoči istrčavanja.
„Joj, kada su se počeli derati u hodniku, ja rekoh:' Ma, kaj je ovo, kaj smo došli u ludnicu. Bili su jako temperamentni, ali nisu nas mogli slomiti“
Vi ste ušli i u A reprezentaciju u 1977., bili ste član momčadi koja je otišla na turneju po Južnoj Americi.
„Debitirao samo protiv Kolumbije u Bogoti, pobijedili smo 1:0, a igrao sam i protiv Brazila i Argentine. U Brazilu je bila posebna atmosfera.“
Pred 110 tisuća ljudi protiv Brazila i Rivelina
Izvješća kažu da ste igrali u Belo Horizonteu pred čak 110 tisuća ljudi. Ta je turneja izazvala veliko zanimanje, kako u Brazilu tako i u bivšoj državi.
„Kad smo došli na stadion, izašli smo malo da vidimo kakav je teren. Stadion je već tada bio pun kao šipak. Posvuda su bile skupine s bubnjevima, tako su rondali da se uopće nismo čuli. Rivelino je još uvijek bio glavna zvijezda Brazila. Odigrali smo 0:0.“
Uslijedio je čuveni izlet u Rio de Janeiro. Novine su pisale o tome, bilo je tu svega, finih provoda...
„Išli smo pogledati Brazil – Francuska na Maracani. Nije bila baš do kraja krcata, ali bilo je 120 tisuća ljudi. A čuj, malo smo išli na kupanje, na Copacabanu, malo smo razgledavali pejzaže, prirodne ljepote, ha, ha, ha…“
Kaže priča da ste razgledavali okolicu uz taktove Djevojke s Ipaneme, koja je već tada bila kultna pjesma. Je li vam poput Toma Jobima i Viniciusa de Moraesa uz sunce i pivo u oko upala kakva zelenooka…
„A lijepo je bilo, ne može se reći, Copacabana je stvarno prekrasna, taj pijesak, ali i veliki valovi, a ja baš i ne volim plivati u takvim uvjetima.“
Prirodne ljepote Brazila i plivanje na pijesku Copacabane
Sumnjam da ste gledali valove, možda neke druge valovite pejzaže, ha, ha, ha..
„Ha, dobro, moraš imati sve u videokrugu.“
Čeči je ispričao plivačku anegdotu.
„Na Copacabani kad ulaziš u ocean, idu prvo mali valovi, a onda dođe jedan veliki. I kad kreneš unutra, svi idu naprijed, nitko ne ide prema nazad. Skočiš gore i onda te val ponese. A ja sam išao kontra, kad je došao ovaj veliki val, kad me je poklopio, ja lupam, lupam, lupama… Kad ono na pijesku udaram, a ekipa umire od smijeha. Ja sam već izašao van, a da nisam skužio, ha, ha, ha…“
„Poslije utakmice se ne ide u crkvu“
Je li se netko od reprezentativaca možda izgubio u vrloj noći Rija? Pričalo se svašta. U to vrijeme profesionalni nogometaši s ovih prostora znali su dobro zaružiti.
„Ne sjećam se, ha, ha, ha… Uvijek kažem svojim igračima da moraju znati kada što raditi. Naravno da poslije utakmice nećeš ići u crkvu, nego se ideš malo opustiti s društvom, a drugi dan opet arbeit, arbeit. Igračima moraš dati malo slobode, moraju se ispuhati, to je dobro za rješavanje stresa, za stvaranje klape.“
Vaša generacija bila je poznata po tome. U Karaki i Saloonu fino ste se znali opustiti, bila su to čuvena druženja.
„Pa, je, bilo je lijep“, kazao je Čeči sa širokim osmjehom, kao da su mu navrle brojne uspomene.
„Najbitnije je sve u svoje vrijeme. Jer ako bude samo druk, druk, druk, to ne bude išlo. Moraš igračima reći: 'Imate slobodno, ja vas ne gledam.' Ali drugi dan odmah arbeit, arbeit. To sam naučio u Njemačkoj i toga se treba držati.“
Peglanje Argentinaca na Bomboneri: „Ja uvijek velim: tko leži, ne bježi“
Poslije Brazila otputovali ste u Argentinu, u Buenos Aires. Igrali ste protiv Menottijeve Argentine koja se pripremala za SP 1978. Na krcatoj Bomboneri dočekali su vas Passarella, Ardiles, Luque… Nekoć davno čitao sam jednu reportažu da se Luque žalio novinarima poslije utakmice. Kazivao je da ga je neki Srećko dobro ispeglao.
„Ja uvijek velim: tko leži, ne bježi, ha, ha, ha…“
Općenito su se Argentinci žalili, bila je jako tvrda utakmica za prijateljski susret.
„Ne podržavam prgavost, ali obrambeni igrači mora biti jak u duelima. Puno se može postići s dobrim postavljanjem. Iako nisam bio među najbržima, dobro sam čitao igru.“
Jeste li te 1977. čuli priče o Maradoni kada ste stigli u Buenos Aires?
„Lagao bih kada bih vam odgovorio potvrdno. Doista se ne sjećam da nam je netko nešto pričao. Imali su oni i bez njega puno sjajnih igrača. Zna se što su Brazil i Argentina, ne treba tu ništa dodavati.“
„Rivelino kad primi loptu, gotov si“
Kako pamtite Rivelina? Kako ste ga čuvali?
„Još uvijek je bio igrač kojem se lopta lijepila za nogu, ma znao je sve. Moraš ga napasti kad prima loptu. Kad je primi, onda je gotovo. Ne možeš mu ništa.“
Dobro, malo ste ga i štedjeli, bio je pri kraju karijere. Argentinci su ipak bili mlađi.
„Pa i nismo. I to je bila tvrda utakmica. Velikim igračima ne smiješ dati da se opuste, jer onda oni rastu, a ti padaš. Koncentracija mora biti maksimalna.“
U toj šampionskoj mladoj reprezentaciji osim vas iz Dinama su igrali još Cico Kranjčar, Zajec i Rajko Janjanin. Bio je u kadru i Dragan Bošnjak, koji je poslije prešao u Dinamo i osvojio naslov 1982.
„Imali smo dobru momčad, raspoloženog Vahida Halilhodžića. Dao je puno golova, bio je prvi strijelac natjecanja.“
Vahina gluma, penal i crveni karton: „Isuse Bože, kaj sam sucu sve rekao“
Vaha je bio pravi centarfor.
„Je, ali sjećam se jedne utakmice kako je odglumio. Igrali smo u Zagrebu protiv Veleža u Kupu. Netko je bio ozlijeđen i morao sam igrati u napadu. Zabio sam dva gola, ali netko od stopera se ozlijedio i vratio sam se u obranu. Vaha stoji ispred mene u šesnaestercu, odjednom skoči i padne dole, a sudac pokaže na bijelu točku. Isuse Bože, kaj sam sucu sve rekao. To je bio jedini crveni karton u karijeri koji sam dobio zbog prigovora, a da sam ga stvarno zaslužio.“
Mudar je bio Vaha.
„Jako mudar. Ja sam isključen, oni su zabili penal i mi smo na kraju izgubili. Da, Vaha je bio pravi centarfor.“
Sjećate li se derbija s Hajdukom 1977. u Maksimiru? Mnogi kažu da je zapravo to rekord stadiona, a ne ona utakmica Zagreba i Osijeka. Pokojni Mirko Bazić često je to isticao. Prodano je 63 tisuće ulaznica, a na stadionu je bilo i pokoja tisuća više.
„Bio je čovjek na čovjeku, ali mi igrači nismo obraćali previše pažnju, koncentrirali smo se na utakmicu. Navikli smo na to, jer tih su godina u derbijima s Hajdukom, Zvezdom i Partizanom stadioni bili puni gdje god da se igralo.“
"Čeči, ako zabiješ nogom, plaćam večeru"
Vi ste na toj utakmici Cerinu spustili glavom, a on je zabio škaricama. Opet nebeski skok. Dali ste ili namjestili puno golova glavom. Koliko ste golova dali nogom?
„Interesantno, nisam puno. U Njemačkoj mi je jedan prijatelj ponudio okladu: 'Čeči, ako zabiješ nogom, plaćam večeru.' Igrali smo jako važnu utakmicu protiv Hannovera. I ja sam zabio nogom, pobijedili smo 3:2 i osigurali ulazak u Bundesligu.“
Je li prijatelj platio večeru?
„E, razumije se da je. Čudan gol. U padu sam prebacio vratara, nekako je ušla. Dovoljno za večeru. Uvijek ima tih situacija gdje trebaš podsticaj. Nije me uvrijedio, ali me je malo podbo. Onda moraš dobro zagristi da ispuniš okladu.“
Prvi trofej s Dinamom osvojili ste 1980., u finalu Kupu pobijedili ste Zvezdu. Bilo je jako vatreno.
„Uvijek su to bili vatreni okršaji, s puno fajta i dinamike.“
„Znate li zašto je Dinamo osvojio prvenstvo 1982.? Pa ja sam bio u vojsci“
I onda je došlo ljeto 1981. i vi ste otišli u vojsku.
„Uvijek kažem: znate li zašto je Dinamo osvojio prvenstvo 1982.? Pa ja sam bio u vojsci, ha, ha, ha… Vratio sam se pred kraj sezone, igrao sam u finalu Kupa uzvratnu utakmicu. Izgubili smo od Zvezde.“
Kada radite reminiscenciju karijere, je li vam žao što ste baš te sezone otišli u vojsku?
„Lijepo je kada se osvoji prvenstvo. Još je ljepše kada si dio toga pa makar nisi u ekipi. Ja sam oduvijek dinamovac i kod mene je uvijek postojao taj navijački naboj.“
"Zajec mi je ostavio kapetansku traku, bili smo škvadra"
Sljedeće sezone osvojili ste zadnji trofej s Dinamom, Kup protiv Sarajeva. Vi ste bili kapetan.
„Zajec je bio ozlijeđen pa sam ja preuzeo traku. On je ušao potkraj utakmice i nije htio traku. Kazao mi je: 'Ti si poveo momčad, ti ćeš je i odvesti s terena.' Bili smo stvarno dobri prijatelji, baš škvadra, na terenu smo ginuli jedan za drugog. Bilo je trzavica, tu i tamo smo se znali porječkati, ali na terenu se mora znati red.'“
Cico nam je otišao.
„Prerano je otišao. Bude se sjećanja, dugo smo se poznavali. Kad se veli Cico Kranjčar, zna se o kome se priča. To je legenda Dinama, i po igrama i po svemu. U zadnje vrijeme je puno ljudi koji su vezani za Dinamo otišlo. Na svakoga dođe red. Što ćete, takav je život.“
Kako je Miljanić izbacio Čečija iz reprezentacije: „Ma, boli me glava od ove kuhinje“
Dinamovi igrači nisu bili baš miljenici izbornika u ondašnje vrijeme. Vi i Cico niste odigrali previše utakmica za A selekciju.
„Ja sam si sam kriv, jer nisam bio zadovoljan s jedno odlukom, pa me izbornik pitao: 'Čeči, što je?' Miljanić je imao običaj lupati igrače po glavi nakon završetka utakmice, a ja se sagnuo i izbjegao njegovu ruku. On pita što je, a ja mu velim: 'Ma, boli me glava od ove kuhinje.' I ključ u bravu, i Čeči gotov.“
Gdje se to dogodilo?
„U Splitu, u finalu Mediteranskih igara 1979.“
Što je bio povod?
„Igrali smo u polufinalu protiv Alžira, mislim u Šibeniku. Ja sam bio na klupi, Alžir je poveo 1:0. Stoperski par bili su Primorac i Rožić. Čisto opravdano što nisam igrao. Oni su bili u Hajduku i dobro su se slagali. Bio je jedan slobodan udarac, a Miljanić se digne i kaže: 'Bogdan, ulazi.' Ja velim: 'Pa kako da uđem, nisam se ni zagrijao.' On uzvrati: 'Ulazi kad ti velim.' Ja uđem, lopta na drugu stativu i ja zabijem. Igrao sam na mjestu napadača“, kazao je Čeči i nastavio:
Ludi Alžirac nokautirao Šestića: „Ajme kad ga je zveknuo iz voleja u glavu“
„Pred kraj utakmice, promašim jednu povratnu loptu, Šestić uleti i zabije pobjednički gol. Ajme kad ga je Alžirac zveknuo iz voleja u glavu, Šestić je samo legao. Ja velim Alžircu: 'Pa jesi ti normalan.' A on uzvrati: 'Evo i tebi.' Udari i mene nogom u bradu. Ja mislim, sad sam ušao, zabio gol i preokrenuli smo utakmicu. Nadam se ću igrati u finalu barem pola sata. Kad tamo, Čeči opet na klupi. Normalno da te to povrijedi kada dovedeš momčad do finala, a onda te ne stavi ni minutu.“
Doista je čudno da više nikada niste zaigrali za A selekciju jer ste imali odličnu karijeru. Prešli ste u Karlsruher i postali ste jedan od najboljih obrambenih igrača Bundeslige.
Daumova poruka: "Čeči, der beste libero in Deutschland"
„Jednom sam bio u momčadi sezone kao najbolji libero. Christoph Daum u to je vrijeme bio jedan od kandidata za njemačkog izbornika. Izjavio je: 'Njemačka ima problema s liberom, a najbolji libero u Bundesligi je Srećko Bogdan. Šteta što ne može igrati za nas.' Kad sam komentirao s Velom na Svjetskom prvenstvu 2006. u Njemačkoj, sreo sam Dauma jednom prilikom. Kad me vidio, odmah je ispalio: 'Čeči Bogdan, der beste libero in Deutschland!'“ Bio je dobar trener, prepoznaje talente, ha, ha, ha…“
Važio je za jednog od najboljih svjetskih trenera u jednom trenutku, ali bio je malo i na svoju ruku, dosta incidentan.
„Karijera mu je stala kada je pao na dopingu“, prisjetio se Čeči.
Kako je Kahn fasovao pet komada u debiju
Ali ne radi se o dopingu koji pomaže da se brže trči, nego o čudesnom prahu koji su koristili pokojni Diego Maradona i Claudio Caniggia.
„Ha, svatko napravi pogrešku“, širi ruke Čeči i smije se.
Vi ste stigli u Karlsruher 1985., koji je taman ispao u 2. Bundesligu. Potom je na klupu stigao Winfried Schäfer i krenula je nova renesansa.
„Kad je on došao, počelo se sve dizati. Ušli smo u Bundesligu i tamo smo se zadržali godinama.“
Oliver Kahn priključio se prvoj momčadi 1987., godinu-dvije poslije i Mehmet Scholl. Njih dvojica postali su u Bayernu velike zvijezde njemačkog nogometa, a vi ste im bili kapetan u Karlsruheru. Kako je to bilo kada je Kahn ulazi u prvi sastav?
„Igrali smo utakmicu u Koelnu, prvi vratar je bio ozlijeđen. I sad je bilo - tko će braniti: Kahn ili Stefan Wimmer, sin bivšeg vratara Karlsruhera. Trener se odlučio za Kahna. Pet komada smo fasovali.“
Kako je Čeči izgrdio Kahna, a ovaj se počeo derati
I što je bilo?
„Pa postao je najbolji svjetski vratar. Je li bio kriv za koji gol? Kad dobiješ pet, moraš biti kriv za poneki. Poslije se vidjelo što je stvorio sa svojom upornošću i radom. Postao je najbolji vratar svijeta.“
Jeste li mislili da će ostvariti takvu karijeru? Jeste li prepoznali taj talent?
„On je došao iz naše druge momčadi. Imao je respekt prema meni, a ja mu kažem: 'Čekaj Oliva, moraš ti meni dirigirati, da bih ja s momčadi dirigirao. A ti stojiš kao vreća. Isuse Bože, kad se počeo derati. Ja mu velim: 'Tako treba, tako treba.'“
"Ja ne mogu više pucati po gol, a Kahn stalno viče: Čeči, noch einmal"
Dakle, vi ste mu kao kapetan bili mentor. Utjecali ste na njega.
„Dobro da je prešao u Bayern, jer je previše počeo raditi na masi i onda je izgubio brzinu. Dizao je velike težine u teretani, a onda te to sve uspori. U Bayernu ga je dočekao Sepp Meier i on je radio s njim. To mu je puno pomoglo. Kad sam ja postao pomoćni trener u Karlsruheru, onda sam ja trenirao s njime. Ja ne mogu više pucati po gol, a on stalno viče: 'Čeči, noch einmal.' Ja rekoh: 'Ma, pusti me više, dosta mi je.“
Može se reći da ste utakli dio svog znanja u njegovu karijeru.
„Njegov je veliki plus bio taj što je volio trenirati.“
„Dolazi Šeki na trening u kabrioletu i viče: Nema treninga...“
Radišan kao i svi Nijemci. Je li u to vrijeme bilo poznatih igrača u Bundesligi koji su bili ljenčuge?
„Pa, bilo je, kako ne. Ispričat ću vam jednu anegdotu. Dođem ja u Karlsruher, a prije mene od igrača iz Jugoslavije tu je bio Šekularac. Jedan stari oružar mi ispriča anegdotu. Pobijede oni jednu utakmicu, a Šeki dolazi na trening sutradan u kabrioletu. Vele mu: 'Šeki, trening.' A on odgovara: 'Nichts training, nur flege.' Nema treninga, samo odmor, masaža, ha, ha, ha… On nije volio trenirati.“
Njemu nije ni trebalo.
„Šeki je bio pravi znalac.“
Znači, Kahn je galamio na vas.
„Je, je, ali to je normalno. Ako vi tijekom utakmice kažete nešto suigraču, a on se naljuti, onda bolje da ide van. Moraš znati da svi težimo k tome da jedan drugome pomognemo i da izgledamo što bolje. A kako ćemo izgledati što bolje? Moramo dirigirati i pomagati. Onda imaš momčad koja funkcionira na terenu.“
„Kad mi je Scholl gurnuo loptu kroz noge, ja poludim. Još jednom i gotov si“
Dvije godine poslije Kahna u prvu momčad ušao je i Scholl. Kod njega se, pretpostavljam, odmah vidjelo da je igračina.
„Bio je doista igračina“, potvrdio je Čeči i nasmijao se od srca. Prisjetio se jedne zgode.
„Jednom mi je na treningu gurnuo loptu kroz noge. Ja poludio, jebem ti. Dođem k njemu, stanem mu na nogu i primim ga za grkljan. Velim mu: 'Još jednom i gotov si.' Dođe Schäfer i pita: 'Što se to tamo događa?' A Scholl odvraća: 'Ništa, šefe. Sve je u redu'“, ispričao je Čeči i opet nas nasmijao.
„Ja i Scholl postali smo jako dobri. On je mene čak pitao za savjet jer je imao ponudu od Frankfurta i Bayerna.“
Za mlađe generacije, Eintracht je u to vrijeme bio jak i financijski moćan. Moguće da mu je nudio više novca od Bayerna, koji je početkom 90-ih bio u određenoj krizi.
Kako je uputio Scholla u Bayern: „Čeči, imao si pravo“
„Ja mu velim: 'Mehmet, to nemaš kaj razmišljati. Eintracht je sad dobar, a Bayern će uvijek biti u vrhu njemačkog nogometa. Dakle, pravi odabir je Bayern. Poslušao me je i kada smo se našli u Munchenu poslije nekoliko godina, veli on meni: 'Čeči, imao si pravo.' Karlsruher je tada imao jako dobru momčad. Bayern i ostali veliki njemački klubovi uzeli su nam nekoliko igrača. Kod nas je odgojen i Jens Nowotny, koji je poslije prešao u Bayer i igrao za njemačku reprezentaciju. Igrali smo polufinale Kupa Uefe, ispali smo od Barićeva Salzburga, koji je u finalu izgubio od Intera. Poslije smo došli i do finala njemačkog Kupa. Ja sam tada već bio pomoćni trener. Ha, bilo je lijepo, ali zaželiš se domovine i onda se vratiš.“
„Trebali smo stopera, ja sam preporučio Bilića i uzeli smo ga“
Vi ste najzaslužniji i za transfer Slavena Bilića u Karlsruher.
„Išao sam ga gledati u Sisak, igrali su Segesta i Hajduk. Schäfer je prihvatio moju sugestiju. Ja sam taman prestao igrati, a Nowotny je bio još mlad i taman se nešto ozlijedio. Trebali smo stopera, ja sam preporučio Slavena i uzeli smo ga. To mu je bila odskočna daska za dalje.“
U Hrvatsku ste se vratili 2005., postali ste sportski direktor Intera iz Zaprešića, trener je bio Josip Kuže.
„Tri kola prije kraja sezone zamijenio sam Kužea, koji je otišao kada je osiguran ostanak u ligi. Sljedeće sezone borili smo se za prvaka.“
Stvaranje moćnog Intera, invazija s Maksimira
To ljeto došlo je puno igrača iz Dinama na posudbu. Prava invazija.
„Modrić, Ćorluka, Čale, Kardum, Janjetović i mislim Ćosić. Šarlija je došao na zimu.“
Gledajući iz ove perspektive, bilo je tu stvarno puno dobrih igrača, mnogi su napravili zapažene karijere, a neki i jako velike, pa i spektakularne.
Osim nabrojanih, bili su tu Brnas, Krznar, Franja, Dujmović, Poljak, Piškor, Gulić, Pecelj, Skulić, Radeljić, Kukec… Na zimu je stigao i Zekić.
„Bilo je to jako dobra, radna momčad.“
„Da je Modrić ostao u Interu, bili bismo prvaci Hrvatske“
Modrić je bio sol te momčadi, davao joj je okus i miris.
„Igrao je prvi dio sezone. Bio je dogovor da ostane do kraja, međutim kada sam se vratio s godišnjeg, Dinamo ga je već povukao. A nije igrao u Dinamu, to je zanimljivo.“
Da je ostao…
„Ja sam uvjeren da bismo bili prvaci.“
Odlično ste startali, prvih šest kola, šest pobjeda bez primljenog gola. Čini mi se da je Modrić zabio u 8. kolu protiv Varteksa svoj prvi gol u HNL-u.
Obećanje Modriću
„Mlade igrače moraš polako pripremati. Nisu oni meni igrali otpočetka. Čarli je morao čekati. Modrić je prvi ušao u momčad nakon što je Dujmović dao klub na arbitražu. Ja i Branko Laljak dogovorili smo se da on neće igrati dok se ne riješi ta situacija. Onda je Modrić počeo igrati i igrao je kvalitetno. Ja sam mu tada rekao: 'Sad igraš, samo gledaj da budeš rastrčan, nemoj stajati na terenu, moram vidjeti u tebi da si angažiran. Ako budeš tako igrao, igrat ćeš deset utakmica zaredom, bez obzira kako će ispasti. Odmah se vidjelo da je pravi igrač. Taj njegov doprinos nedostajao nam je u proljetnom dijelu. Bio je prevaga, šteta da nije ostao s nama do kraja.“
Vi niste poznavali mlade dinamovce. Prvi put ste ih gledali na treningu u Interu.
„Branko je to sredio s Dinamom. Razgovarali smo što nam treba, tko je napadač, tko je obrambeni, ali nisam znao kakvi su. Gle, obrambeni igrač ne smije biti zaigran, ako je zaigran i protivnik to osjeti, napravit će majmuna od tebe. Moraš imati jednu dozu agresivnosti, ali na loptu, ne na igrača. Ako toga nema, ako to ne pokazuješ, ne ide. Ćorluka bi malo na peticu, malo sim, malo tam. Drugu utakmicu na klupu, tjedan poslije opet na klupu. Ja ga pitam: 'Čarli, znaš zbog čega?' 'Znam, šefe.' Daš mu vremena, a ja sam tu da mu pomognem. On ako će slušati, napravit će to što tražiš od njega. Mora biti puna koncentracija.“
„Na Modriću se odmah vidjelo da će biti pravi igrač. I na Čarliju“
Jeste li vidjeli na prvim treninzima da će to biti pravi igrači?
„Na Modriću se odmah vidjelo. I na Čarliju se vidjelo da je pravi stoper. Samo mu je falila, ne agresivnost, nego ta disciplina, da bude maksimalno koncentriran.“
Jeste li tu jesen mogli pomisliti da će napraviti takve karijere?
„Ma, ne, to se nije moglo znati. Čarli se tu jesen učio, a na proljeće je igrao standardno. I on je bio u drugom dijelu sezone naš najbolji igrač. Ali nije bilo zajebancije, nego disciplina i fajt.“
Dakle, vidjeli ste da će to biti pravi igrači, samo nije se moglo predvidjeti do kojih će visina otići.
„Tko bi mogao očekivati da će Kahn postati najbolji svjetski vratar ili Modrić najbolji igrač godine, Zlatna lopta. To se nije moglo prognozirati, ali kvaliteta se vidjela.“
„Ne volim zvati Modrića, čujem se s njim preko strica“
Čujete li se kada s Modrićem? Pohvalio vas je u nekim zadnjim reportažama, rekao je da ste utjecali na njega.
„Stric mu živi u Makarskoj, pa se nas dvojica čujemo. Ne volim njih zvati, jer znam da ih zovu stotine ljudi. Ja preko strica pozdravim, čestitam.“
Vi ste poznati i po tome što niste nametljivi, vrlo ste skromni i samozatajni. Ali definitivno ste na njihove karijere stavili veliki pečat.
„Kad imaš dobro tijesto, onda napraviš dobar kruh. Imali smo kvalitetu i onda ti to možeš malo peglati i dotjerati. Sve na kraju ovisi o samom igraču.“
„Krivo mi je da Janjetović nije uspio. Bio je talentiran, ali glava…“
Bilo je tu još perspektivnih igrača. Janjetović je, recimo, bio jako talentiran, ali glava… I onda još Zekić dođe na zimu, koji je također bio talent, ali imao je svoj mušice.
„Ha, ha, ha… Da, da. Janjetović je pokazivao da je dobar igrač, ali glava je bila… Meni je krivo za njega da nije uspio. Sjećam se da se na jednom turniru počeo zajebavati na terenu, a ušao je u drugom poluvremenu. Ja ga povučem van nakon deset minuta. Poslije ga zovem na razgovor, igramo finale tog turnira. Ja velim: 'Nisam ja zlopamtilo.' Stavim ga da igra otpočetka. Tko je bio najbolji igrač? Janjetović. Ali on nije imao tu volju kao Modrić i Ćorluka. Čale isto, on bi samo paradirao.“
Dobro, Čale je napravio karijeru.
„Ali trebao je još veću, imao je kapacitete. Trebao je više raditi, trenirati.“
Zekić i Janjetović – eksplozivna smjesa: „Zato sam rijetko ulazio u svlačionicu“
Je li i Zekiću to nedostajalo da napravi više?
„On je to nadoknađivao s fajtom.“
Zekić i Janjetović u istoj svlačionici, to je bilo jako eksplozivno.
„Zato sam rijetko ulazio u svlačionicu, ha, ha, ha…“
To je Tomo Obradović držao pod kontrolom. Pomoćnici Obradović i Mužek bili su vam od velike pomoći.
„Strašno, bili smo baš ekipa. Kad se to zahuktalo, kad smo vidjeli da bismo mogli visoko, ja velim: 'Ako izborimo Europu, šišam se na nulu. Kad smo potvrdili drugo mjesto, ja se ošišam. Dođem u svlačionicu, a ono cijeli stožer se ošišao na nulu. Maser je imao dugu kosu, i on se ošišao. To je taj štimung.“
„Da samo pobijedili Hajduk u Zaprešiću, bili bismo prvaci. Sami smo se zajebali“
Što kažete na igre i igrice koje su se vodile te sezone? Nekoliko godina poslije stigla je afera „pošteno suđenje“. Jeste li bili ljuti na nekoga?
„Kaj bi bio ljut. Na kraju krajeva, mi smo si sami krivi. Da samo pobijedili Hajduk u Zaprešiću, bili bismo prvaci. Uvijek ima igrica, ali na kraju moraš sam sebe pogledati u lice i reći: 'Jebiga, sami smo se zajebali.'“
Jeste li imali dovoljnu podršku vodstva kluba?
„Laljak je pravi šef, bez njega ne bi bilo kluba. Ako se on povuče, ne vjerujem da će Inter funkcionirati.“
On i Obradović doveli su puno dobrih igrača. Kada pogledate taj roster iz 2004./2005., pa to je stvarno vrhunski.
„To se vidjelo i kod nas u Karlsruheru. Schäfer je bio 15-16 godina u klubu. Oni su mislili da će moći i bez njega. Karlsruher je sad u 2. ligi, a bio je čak i u 3. ligi. Selekcija igrača je najvažnija, i organizacija kluba. Laljak je pola kluba, ako ne i više. I financija i svega.“
„Odmah sam prepoznao Lovrena“
Nakon najbolje sezone u povijesti Diva iz Zaprešića, uslijedilo je bolni pad. Inter je ispao iz lige. Što se dogodilo?
„Otišlo je puno igrača. To je glavni razlog. A i protivnici su nas drukčije gledali. Kad loviš rezultat, radiš to sa željom i trudom. Onda malo poletiš i počneš lepršati.“
U tom razdoblju Dejan Lovren je stigao na posudbu iz Dinama. On je vaša pozicija otprilike. Kako ste ga doživjeli?
„Gledao sam jednu utakmicu mlade reprezentacije u Samoboru i meni se on dopao. Kuže je bio trener u Dinamu i ja sam ga pitao računa li na njega. On veli: 'U ovom momentu ne.' Ja mu kažem: 'Pa daj nam ga posudi na godinu dana.' I tako je došao k nama i vidjelo se da je dobar igrač. Napravio je stvarno super karijeru.“
Neviđeni otkaz
Završili ste trenersku karijeru u Međimurju 2010., i to na neviđen način. Predsjednik kluba, izvjesni Turopoljac, dao vam je otkaz usred press-konferencije.
„Kad gledam Sabor i naše političare, najvažnije je da se znaš ponašati, a ne raditi takve gafove, koji su za mene seljački. Ako nemam rezultat, ja bih sam otišao. A ne da uleće na press-konferenciju i dijeli otkaze.“
To je doista nečuveno. Jeste li to ikada vidjeli u karijeri?
„Ma, nigdje i nikada. I u životu i u sportu uvijek postoje neka pravila ponašanja kojih se trebamo držati. Da ne radimo takve gafove, da ne ispadamo budale.“
„Vela mi kaže: 'Čeči, nemoj se ništa bojati, možemo tu ubaciti i malo zajebancije'“
Osim nogometne i trenerske karijere, imali ste i zapaženu komentatorsku karijeru. Bili ste stručni komentator za vrijeme Svjetskog prvenstva 2006. Komentirali ste utakmice zajedno s našim kolegom Željkom Velom i ostali ste upamćeni kao jedan od najpopularnijih komentatorskih parova u Hrvatskoj.
„Meni je Vela rekao: 'Čeči, nemoj se ništa bojati, možemo tu ubaciti i malo zajebancije da bude interesantnije. Tako je i bilo. Malo smo se zajebavali. Recimo, ja ne mogu utakmicu komentirati kao da je dobra, a utakmica ne valja ništa. Najgore mi je kad netko uljepšava, pa kaj ja gledam krivu utakmicu, kaj ovaj komentira. A mi smo se pokušali malo podbadati, zezati, ali bez dlake na jeziku. Kad gledam utakmicu, a oni ništa ne igraju. Što da kažem? Dobra utakmica!? Ne valja i gotovo.“
Oduvijek ste imali svoje mišljenje. Ponekad vam se to obilo i o glavu, kao ona anegdota s Miljanićem. Uglavnom, komentiranje je bilo jako simpatično, publika vas je voljela.
„Nekima je bilo simpatično, nekim ne. Svatko ima svoj ukus.“
Kako je Čeči spriječen da dođe na povijesnu utakmicu sa SAD-om: „Nekako sam progutao“
Ne možete se svima svidjeti. I ne trebate. Vi ste i jedan od igrača koji su stvarali hrvatsku reprezentaciju. Ipak, niste igrali onu povijesnu utakmicu protiv SAD-a. Što se dogodilo, zašto niste došli?
„Isprva sam se dogovorio s trenerom da me pusti. Međutim, Karlsruher se borio za opstanak, a u međuvremenu smo izgubili jednu utakmicu doma. Ja na treningu dan poslije se opraštam, idem u Zagreb, a Schäfer mi veli: 'Ne možeš ići, čeka nas važna utakmica.'“
Je li vam bilo teško u tom trenutku?
„Pa je, razmišljao sam otići, ali ne možeš protiv kluba koji te plaća. I onda sam nekako progutao. Došao sam na utakmicu protiv Rumunjske u Rijeci.“
Na toj utakmici dali ste gol. Glava ili noga?
„E, sad kada bih rekao… Ma, ne sjećam se, ali bitno da je unutra, da je završila u mreži.“
Čeči o „slučaju Sosa“: „Treba donijeti odluku koja će biti poštena“
Odigrali ste još utakmicu protiv Slovenije. Kod vas nije bilo dileme biste li došli zbog napete političke situacije. Za neke je možda još bilo rizično, za vas sigurno nije. Jako dobro se znalo kako dišete i nije bilo nikakve dileme želite li igrati za hrvatsku reprezentaciju. U tom kontekstu rečeno, kako gledate na „slučaj Sosa“?
„Čujte, svatko ima svoje mišljenje, a igrač odlučuje za koga će igrati. Normalno da treba razgovarati sa svima i onda donijeti odluku koja će biti poštena. I stajati iza toga. Vidjet ćemo kako će se to dalje razvijati.“
Kako biste vi reagirali da ste na mjestu izbornika? Biste li mu oprostili? Vjerujem da bi se morao dokazivati…
„Svaki se mora dokazivati, nitko ne može živjeti na staroj slavi. Svaka utakmica je nešto novo, u nju moraš ulaziti kao da ti je prva. Imati žustrinu, imati glavu na terenu i raditi za momčad. To je osnova svega.“
„Mladim igračima treba dati šansu, ali ne preko noći“
Kako vidite šanse hrvatske reprezentacije na Euru?
„Bit će jako interesantno. Nakon takvog rezultata u Rusiji, koji nitko nije očekivao, bit će teško održati taj nivo. Nadam se da će smoći snage, moraju na terenu biti tijelom i duhom da bi ekipa funkcionirala. Ako funkcionira, bit će i rezultat dobar. To je na igračima, pa i na izborniku da napravi što bolju atmosferu i da je pokuša održati.“
Luka Modrić i dalje je okosnica reprezentacije, pa i glavni igrač, a ipak je ušao u godine.
„Ja sam isto igrao do 36. godine. To je pitanje volje. Kvalitetu imaš, ali tu razinu održati, ma svaka mu čast.“
Tko vam se sviđa od mlađih igrača? Joško Gvardiol nadire, igra na vašim pozicijama.
„Mladim igračima treba dati šansu, ali ne preko noći. Treba ih polako uvoditi, korekcije raditi i ispravljati greške.“
„Dinamo radi super rezultate, a uz to stvara nove igrače“
Kako vidite današnji Dinamo? Ima dosta perspektivnih mladih igrača. Uz Gvardiola iskočili su Ivanušec i Majer.
„Mene uvijek veseli kada mladi igrači dobro igraju. Znači da imaju karakter, a kvaliteta je nesporna kada su već tu. Mora se nečemu težiti, postaviti cilj i pokušati ispuniti ga. Dinamo radi super rezultate, a uz to stvara nove igrače. To je veliki plus. Znači da škola dobro funkcionira i da u klubu daju šansu mladim igračima.“
A što kažete na upravljačku strukturu, na probleme s Mamićima i presudama?
„Kad nisam dovoljno upoznat, ne bih ništa ni komentirao. Zato radije šutim i gledam svoja posla.“
Dolazite li u klub, svraćate li u Maksimir?
„Ne, nisam bio već dugo.“
„Nisam dugo bio na Maksimiru. Najljepše je gledati seoske derbije“
Zovu li vas uopće?
„Zovu ponekad. Na utakmice ne idem, sad se i ne može. Već dugo nisam bio na utakmici u Zagrebu. Najljepše je gledati seoske utakmice. Odem tu i tamo, Rudar protiv Poleta, recimo. To su derbiji, skupi se po tisuću ljudi.“
Što kažete na trenerski potencijal Damira Krznara? Jeste li onomad u Interu vidjeli kod njega trenerski gen?
„On ne da je dobar, nego je jako dobar. Ali sad će mu biti teško ponoviti rezultat. On je dobar i radišan trener, ali kad se napravi rezultat, očekuje se da ga makar održiš, a to je jako teško.“
U vaše vrijeme Maksimir je bio krcat, a sada zjapi prazan. Nije bio nešto posebno ispunjen ni kada se moglo na stadion.
„Rezultata ima, to je najvažnije, a rezultat privlači publiku.“
Nadajmo se da će Maksimir uskoro opet biti pun.
„U nadi je spas“, zaključio je Bogdan.
Bogdanova prognoza: SuperSportova kampanja Kladim se na dobro
U sklopu SuperSportove kampanje “Kladim se na dobro” Srećko Bogdan prognozirao je tri para.
Ulog je 1000 kuna. Ako oklada prođe, cijeli dobitak ide na račun Udruzi Anđeli, udruzi roditelja za djecu najteže tjelesne invalide i djecu s teškoćama u razvoju.
Ako oklada ne prođe, SuperSport će svejedno uplatiti 1000 kuna na račun spomenute udruge.
