Kada je kriza, kada ne ide u sadašnjosti, propagandni strojevi iz svih sfera obično prebacuju priča na slavnu prošlost ili blistavu budućnost, koja, eto, samo što nije došla.
Na svim meridijanima dobro poznati spin društvenih elita, vojske političara, opsjenara, mutikaša i prodavača magle svih vrsta. Pričajmo o budućnosti da ne bismo spominjali tmurnu sadašnjost - kako vam slučajno ne bi pale napamet neke opasne ideje - poput možda pravednije preraspodjele kapitala ili upita gdje su nestale silne milijarde javnog novca.
Sličnom taktikom ovih dana služi se i Barcelonin PR stroj. Katalonski klub upao je u duboku rupu, ponajprije financijsku, pa onda i rezultatsku. Barca je dužnija od Grčke, bestraga je nestalo preko milijardu eru, a neki kažu i znatno više.
Barcelonin Dream Teen
Katalonci nižu poraze kamo god se okrenu, prvenstvo ili Liga prvaka, svejedno. Ne zna se što im je gore – igra ili rezultati. Ne mogu se ni trenera riješiti tako lako, a najradije bi ga ispucali iz topa da ne moraju isplatiti astronomsku otpremninu. U blagajni trenutačno ni za miša otrovati. Kažu da će biti nazimu. Vidjet ćemo.
U takvoj situaciji najbolje se okrenuti budućnosti, dakako zacijelo svijetloj. Službeni magazin Barcelone u listopadskom broju na naslovnicu je plasirao fotografiju 14-torice mladih igrača katalonskog kluba. Apel je bombastičan – Dream Teen.
Dalić na Cipru nahvalio domaćine: "Pobijedili su Sloveniju, remizirali sa Slovačkom, bit će teško"
Aluzija je jasna, parafraza je sintagme s početka 90-ih i Cruyffova Dream Teama, po kojem su se ravnali svi kasniji naraštaji Barcelone, sve do Ronaldinha i Messija, pod čijim je vodstvom i nadmašena ta čuvena Cruyffova momčad, koja je donijela Barceloni prvi naslov prvaka Europe.
U magazinu se ističe da bez obzira jesu li stigli izravno iz domaće škole La Masije ili obilaznim putem, Barcelona od svojih mladih igrača može sastaviti kompletnu udarnu postavu. Ponosno se ističe da je po udjelu u minutaži mladih igrača Barcelona druga u Europi, odmah iza Bayera iz Leverkusena.
U njih se sve nade polažu
Doista, sve su to mladi igrači. Nijedan igrač na fotografiji ne prelazi 24 godine. U gornjem redu su: Dest, Iñaki Peña, Mingueza, Araujo, Nico González, Eric i Arnau Tenas. U donjem redu: Collado, Balde, Demir, Ansu Fati, Riqui Puig, Pedri i Gavi. Posljednji je 17-godišnjak koji je sinoć na San Siru skrenuo pozornost cijelog svijeta debitiravši u dresu španjolske reprezentacije, čime je postao najmlađi debitant La Roje u povijesti.
U tekstu se ističe da je to budućnost Barcelone. Od njih se puno očekuje, u njih su praktički položene sve nade Katalonaca. Velika je to čast, ali i još veće breme. Sije se nada da će biti spasitelji Barcelone; povijest govori da takva očekivanja mnogi nisu izdržali.
Kako god, svi su oni već sada na raspolaganju Ronaldu Koemanu, koji u svakoj prilici ističe da ih je upravo on dobrim dijelom uveo u prvu momčad i dao im šansu da okuse seniorski nogomet.
Kada se treba pohvaliti i dati do znanja da nešto radi, onda mu je forsiranje mladih vrlo jak argument. No problem je što isti taj argument koristi i kada treba opravdati loše igre i poraze.
Već ga je htio dovesti Juventus: Mladi Hajdukov biser među najvećim nogometnim talentima svijeta
„S ovakvim igračima ne možeš od mene tražiti bolje rezultate“, španjolski mediji prenose da je Koeman poručio predsjedniku Joanu Laportu nakon posljednjih poraza.
Klasična dvostruka mjerila, da ne kaže, licemjerje. Činjenica jest da u tom društvu ima talentiranih mladih igrača koji bi mogli napraviti veliku karijeru, no zasad su daleko od toga da budu prevaga u seniorskom nogometu, što jasno pokazuju Barcini rezultati.
Uostalom, u prvu momčad Barce najvećim su dijelom upali silom prilika. Da financijska situacija nije kakva jest, da Barca ima novca za pojačanja i zadržavanje nekih igrača, potpuno je jasno da bi slika bila potpuno drukčija.
Jedinstvena situacija
Što će se iz svega izroditi, veliko je pitanje. Teško se mogu vući neke paralele s Barcinim generacijama iz bliže i nešto dalje prošlosti jer takvih oštrih rezova nikada nije bilo. Barca je znala upasti u teškoće, dugovi su konstanta katalonskog kluba, kao i međusobno optuživanje čelnika za korupciju, te je priče oduvijek prate, no teško se sjetiti kada je zadnji put bila baš u ovako teškoj situaciji.
Nisu problem samo Barcini unutrašnji nemiri, nego i društvene okolnosti. Kada je Joan Laporta došao prvi put na mjesto predsjednika 2003., Barca je također bila u velikoj krizi rezultata, financije također nisu bile bajne, dugovi su bili veliki, no političko-ekonomska klima bila je puno bolja. Španjolska ekonomija bila je u procvatu, EU je izdašno pomagala, pa je „politika“ bez većih problema mogla primorati domaće banke da izdaju kredite.
Kakav kiks Barcelone: Odbili dovesti igrača za kojeg njegov današnji klub traži 100 milijuna eura
Barca je oduvijek u dugovima i unatoč tomu oduvijek uspijeva dobiti kredite kako bi se sve pokrilo i uhvatio novi zamašnjak. Real i Barcelona u Španjolskoj su puno više od nogometnih klubova, nije zabadava ona krilatica na Camp Nouu - Mes que un club. Oni su oduvijek i dio šire španjolske politike, a politici je oduvijek bilo u interesu da budu uspješni i zabavljaju raju. Bolje da su na stadionu nego na ulicama, zar ne?
Na tom polju nije se puno promijenilo, no promijenila se ekonomska situacija. Kriza je golema i više nema novca na bacanje. Banke očito više ne daju kredite samo tako, čak ni na malo jači mig iz kastiljanskih i katalonskih središta političke moći.
Ništa nije isto kao prije
Ništa nije isto kao prije. To vidimo i sami svakog dana. U tom svjetlu je neizvjestan projekt nove Barcelone. Laporta je tijekom izbora obećavao da će pronaći novac i zadržati Messija. Znamo kako je to završilo. Bila su to pusta predizborna obećanja. Kao, on nije znao da je situacija tako teška. Priča za malu djecu.
Trenutačna situacija za Barcelonu je osjetno teža nego kao ona 2003., kada je Laporta prvi put došao na mjesto predsjednika i uspio ne samo vratiti Barcu u vrh, nego i napraviti najveće uspjehe u povijesti kluba. Osim već navedenih razloga, teže je i zbog veće konkurencije. U to vrijeme Real i Barcelona mogli su kupiti praktički koga žele, bili su na vrhu financijske piramide. Malo im je klubova mogli financijski parirati.
Tako se i dogodilo da Laporta uspije maznuti Ronaldinha Manchester Unitedu i Alexu Fergusonu ispred nosa. OK, Ferguson je loše procijenio, nije htio dati još dva-tri milijuna koliku je proviziju tražio Ronaldinhov brat, pa je to Laporta iskoristio, ali shvaćate što želim reći.
Dvadesetak godina kasnije situacija je dosta drukčije, u međuvremenu su u igru ušli američki, ruski, arapski i ini milijarderi. Čak i da nije u financijskoj krizi, Barca više ne bi mogla tako lako dovoditi najveće zvijezde. Neki će reći da je ova kriza možda i dobra za Barcelonu, jer htjela-ne htjela mora se okrenuti unutrašnjim snagama, La Masiji i njezinim produktima.
Novi ciklus
E, sad je pitanje: jesu li talenti iz La Masije bili zanemareni posljednjih desetak godina ili to i nisu bili baš tako veliki talenti? Priča uvijek ima dvije medalje. Situacija najčešće diktira kakva će se politika voditi.
Barca je dugo imala megamomčad i normalno da su mladi igrači tu teško mogli dobiti prostora i prosperirati. No zar i u Ronaldinhovo doba Barca nije imala strašnu momčad, pa su neki novi klinci ipak našli svoje mjesto pod suncem?
Kakva će to ludnica biti ako se Hrvatska plasira: Evo kad je ždrijeb dugo iščekivanog natjecanja
Pod Ronaldinhovim kišobranom izrasla je generacija koja je po rezultatima pretekla njegovu. Zašto se to nije dogodilo u Messijevoj eri? Možda jednostavno nije bilo tako dobrih mladih igrača, a možda je trebalo još malo vremena i okolnosti kakve su sad došle.
Možda su igrači s naslovne fotografije Barcina magazina upravo ti koji će ostvariti novi uspješan ciklus. A možda i neće. Pobjednički ciklusi ne moraju dolaziti ravnomjerno, pogotovo to vrijedi za Barcelonu, koja je, recimo, od 1961. do 1984. osvojila samo jedan naslov prvaka Španjolske. To je onaj čuveni iz 1974. s Cruyffom na čelu.
Ako prelistate memoriju ili almanahe, i u tom razdoblju svako malo su se pojavljivale priče o nadarenim igračima koji će Barcu vratiti na stare staze slave. Ispalo je da su to uglavnom bile prenapuhane priče. Barca je imala puno novca, trošila je kao nosač aviona, ali čak ni s Maradonom i Schusterom u momčadi u isto vrijeme, oba su srušila svjetski transferi rekord, nije uspjela osvojiti prvenstvo.
Slijedi li veliki povratak ili opći potop?
Može li se Barci opet dogoditi takva rezultatska rupa? Teško, političke okolnosti u Španjolskoj ipak su drukčije, odavno nema Francova režima koji joj je 60-ih i početkom 70-ih otežavao stvari, ali nije nemoguće. Povijest nam to govori.
Rezultatski post na prijelazu iz autoritativne države u parlamentarnu monarhiju modernog, zapadnoeuropskog tipa 1975. te početnog razdoblja novog, demokratskijeg i pravednijeg Ustava iz 1978., sugerira da čak i u znatno boljim društvenim okolnostima, i s prepunim računom, Barca nije uspijevala posložiti kockice.
Lutala je i vrludala sve do dolaska Cruyffa u ulozi trenera. Tada je krenula Barcina renesansa koja je imala uspona i padova, ali nikada nije upadala u dugotrajniju krizu kao prijašnjih dekada.
To je zalog optimizma Barcinih navijača da će se uspjeti vratiti i opet biti uspješna. Međutim, činjenica je i da u posljednjih 30 godina nikada nije bilo ovakve krize, na svim planovima odjednom. Sada su okolnosti ipak jedinstvene i doista je teško prognozirati kamo će doploviti katalonski brod.
