Već godinama pišem da u tekstovima o Hajduku, tamo negdje oko Svih svetih, sredinom proljetnog dijela sezone ili na kraju prvenstva, nije toliko ni važno kada točno, možete iskopati neku prastaru kolumnu iz naftalina, pa promijeniti samo imena nekih aktera, trenera, predsjednika ili sportskog direktora, a sve ostalo može ostati isto. Maksimalno će držati vodu.
S obzirom na to koliko godina traje lutanje od nemila do nedraga, bolje rečeno glavinjanje, slobodno se može reći da je Hajduk u vječnoj krizi. Praktički izgubljen slučaj. Ništa se ne može napisati, a da se niste već tko zna koliko puta ponovili. Papagajska priča.
Ništa bitnije se nije promijenilo ni ovaj put. Scenarij je dobro poznat, to je utabana slonovska staza: sezona započne s velikim najavama, pa ubrzo uslijedi hladan tuš. Ove sezone je čak i sve nadmašeno u negativnom smislu.
Tobol još sramotnije ispadanje od Gzire
Tobol je negdje na razini Gzire, najsramotnije crtice u „europskoj povijesti“ Bijelih, a možda i još sramotnija epizoda jer su najave nove sezone bili isforsiranije. Što su najave euforičnije, to su razočaranje veća. Klasika. Doduše, optimizam nije bio sasvim bez pokrića jer su u međuvremenu stigli ili ostali neki igrači za koje se moglo pomisliti da će biti pojačanja.
Neki su to i opravdali, poput Marka Livaje, ali u principu tu priča staje. Prema mom skromnom sudu, svi ostali ispod su razine koju su trebali prezentirati da bi ih se nazvalo pravim pojačanjima. Ako u HNL-u niste u stanju pokazati da ste neka druga dimenzija za ovdašnju konkurenciju, kao što to u gotovo svakoj utakmici pokazuje Livaja, kako očekivati da ćete u Europi raditi prevagu? O čemu pričamo!
Jens Gustafsson smijenjen je, doći će neki novi trener, ali stari problemi će ostati. Kad bi Hajdukov problem bili samo treneri, to bi bio najlakši mogući problem. Po zakonu velikih brojeva prije ili kasnije već bi naletjeli na jednog dobrog.
Hajdukov glavni problem nisu treneri
Da ga traže svijećom, već bi ga našli. Da ipak nisu u pitanju treneri, pokazuje kronologija događaja. Koliko ih se samo izmijenjalo, a ništa se bitnije nije promijenilo. Problem je u vođenju kluba i stručnoj politici. Problem je u znanju, treba znati. Riba uvijek smrdi od glave, a glavni čovjek u svakom klubu je predsjednik. On rukovodi i bira ljude koji opet biraju. I sve to nadzire da ispravi ako nešto ne valja.
Gustafsson i Zekić o utakmici Hajduk-Slaven Belupo
Ne želim reći da je Šveđanin dobar trener ili da ga je trebalo trpjeti, nego da ga je netko doveo, kao uostalom i mnoga „pojačanja“ koja su stigla. Ne želim reći ni da je sve loše, da Jakobušić i Nikoličius nisu baš ništa dobroga napravili, no kada pogledamo unazad, ostaje otvoreno pitanje jesu li opravdali očekivanja?
Zasad nikako, to je barem moje mišljenje. To i dalje ne znači da na kraju neće uspjeti, da neće ispraviti pogreške i posložiti stvari kako treba. Nije to nemoguće, dapače, ali početak nije baš ohrabrujući. Ako se držimo činjenica, a u nogometu je jedina činjenica - rezultat. O svemu ostalo se može razgovarati i naklapati do mile volje.
Hajduk nema rezultat, ali ni igru
Hajduk ne samo da nema zadovoljavajući rezultat, barem u odnosu na najave Uprave, nego nema ni zadovoljavajuću igru. Štoviše, Hajduk igra loše i ne može se reći da nije imao sreće, iako se može razgovarati o sudačkim pogreškama koje su mu odnijela pokoji bod, primjerice jedan u Koprivnici.
No da je Hajduk i odigrao remi sa Slavenom, slika se u bitnijem ne bi promijenila, ne samo zbog trenutačne situacije, već još više zbog budućnosti. Tu jednostavno nije bilo mjesta za optimizam, doista je teško bilo očekivati da će sa Šveđaninom na klupi biti bolje u nastavku sezone. Ali u Hajduku se ne trebaju zavaravati, nije Hajduk tu gdje jest samo zbog Gustafssona.
Počela se slagati rukometna reprezentacija za Euro 2022: U Zagreb stigao i Duvnjak, nema Cindrića
Već sam pisao da Hajduk, prema mom mišljenju, još uvijek ima tanak roster za uhvatiti se u ozbiljan koštac s Dinamom, koji također ne briljira, ali ipak je još uvijek kvalitetniji. Ne kažem da Hajduk neće biti prvak, ne kažem da nema šanse da se to dogodi već ove sezone, ali to jednostavno nije realno kada vidite kako Bijeli izgledaju.
Obrana i dalje izgleda loše
U ovom trenutku to je konstatacija u sferi krilatice - u nogometu je sve moguće. Istina, u nogometu je sve moguće, mnogo puta smo se u to uvjerili, ali pitanje je kolike su šanse? Hajdukova obrana i dalje izgleda loše, to je najtanji dio momčadi i o tome sam već pisao nakon uvodnih utakmica ove sezone. Hajduku nasušno treba barem jedan kvalitetan stoper. U središnjici obrane vidim najveći problem.
Ofenzivni potencijal momčadi izgleda bolje, barem po meni, ali i tu ima podosta problema. Hajduk previše ovisi o Livaji, teško da se mogu sjetiti momčadi koja je toliko ovisila o jednom igraču. Puno mu nedostaje i kvalitetan centarfor, gol-igrač koji će zabijati frekventnije od trenutačnih opcija.
Tada bi bila stvorena kralježnica momčadi. Zasad još nije. Hajduk se ne može previše osloniti na mlade igrače, Biuka i Ljubičića prije svih, jer nije teško pretpostaviti da će oni oscilirati.
Biuk i Ljubičić nisu sazreli
To su dva vrlo talentirana igrača, budućnost su hrvatskog nogometa, ali oni moraju proći proces sazrijevanja i ne možete očekivati da će oni biti prevaga u borbi za naslov prvaka. U povijesti svjetskog nogometa na prste jedne ruke mogli biste nabrojati tinejdžere koji su imali tu kvalitetu i bili u stanju podnijeti taj teret.
Nije pametno, a ni pravedno takav pritisak staviti na njih dvojicu. Biuk je pao u formi, Ljubičić previše promašuje, ali to se sve moglo i očekivati. Uopće nije iznenađujuće.
HNL golovi: Slaven - Hajduk 2:0 (Ivan Krstanović)
Poanta ovog teksta je ta da je teško očekivati da će sama promjena trenera donijeti veliki napredak na duže staze ako nije pravilno valoriziran potencijal momčadi. U tom slučaju šok-terapija uglavnom ima kratkoročne efekte. Možete vi galamiti da ćete se boriti za prvaka, no je li to realno? Trenutačna situacija pokazuje da baš i nije.
Dva prava pojačanja mogu sve okrenuti
Dobra strana cijele priče je ta da se puno toga može promijeniti nabolje ako se nazimu dovedu dva prava igrača. U HNL-u dva istinska pojačanja mogu jako puno značiti. Livaja je pravi primjer. Jedan pravi stoper i jedan pravi napadač, i to bi već moglo izgledati puno bolje.
Ne spominjem veznjake jer očekujem da će Krovinović s vremenom doći na višu razinu prezentacije. Pronalazak barem dva prava pojačanja spada u sferu realnosti, naravno da bi bilo bolje da dođu tri ili četiri, no daleko od toga da je to lako, pogotovo pronaći pravog centarfora.
Ta dva ciljana igrača, iz bilo čije agencije, što je očito jako važno glavnim akterima cijele priče, znače razliku između uspjeha i neuspjeha. Jakobušić i Nikoličius tu će proći ili definitivno pasti na ispitu. Ništa još nije gotovo, imaju šansu sve popraviti.
