Davno sam odlučio da se ne živciram dok gledam Dinamove utakmice. Ušlo se već u godine, srce nije više tako jako kao nekoć, ali jednostavno ne ide. Nevjerojatno, što drugo reći nakon sinoćnje utakmice na Maksimiru. To je baš u starom Dinamovu stilu, njemu toliko imanentno da se više ne možete ni čuditi, nego uvijek iznova očekivati slične šokove.
Ne želim pretjerivati, još manje prosipati suvišnu patetiku, ali takav splet nesretnih okolnosti, toliko peha, toliko nesreće... Možda nije kirurški precizno reći da se to može dogoditi samo Dinamu, događalo se i drugim klubovima, ali to je uzrečica koja zvoni u glavi.
Što čeka Dinamo nakon šoka? Sve je moguće, ali velika drama je neizbježna
Sreća okrenula leđa
Već sam zaključivao komentar s rečenicom da se na Maksimiru dogodila pobjeda karaktera i volje. Raspisao sam se da bi se nekoć Modri raspali i potonuli nakon što bi im igrač bio isključen ili da bi se već dogodila neka nemoguća nesreća, da bi Fortuna odlučila uzeti stvar u svoje ruke.
Taman sam udario točku, a baš u tom trenutku Šahtar je postigao drugi gol. Pomislio sam u tom trenutku: ''Pa neće valjda. Ma, neće, to je neki drugi, bolji i sretniji Dinamo, nije to onaj stari nesretnik, prvak nemogućih scenarija.''
Više sam se hrabrio nego što sam doista bio siguran da se ne može dogoditi, jer već desetljećima pratim plavi klub i baš svega sam se nagledao. Na sulude obrate navikli smo svi skupa kao magarac na batine.
''Stari, vrag nikada ne spava kada igra Dinamo'', dobacio mi je u prolazu jedan stari poznanik dok smo se šokirani penjali iz novinarske lože u press-dvoranu.
Ovo je ipak malo previše
Ne vjerujem u kletve i prokletstva, nisam ni praznovjeran, ali što se još mora dogoditi na tom derutnom Maksimiru pa da kvota nesreće bude ispucana. I nije samo nesreća, da ne bude zabune, svoje prste u svemu imaju i nespretne reakcije Dinamovih igrača. No i drugi rade pogreške pa ipak im se mnogo rjeđe vrati sve u glavu na tako brutalan način. Nogomet je igra u kojoj je sve moguće, zbog toga i jest uzbudljiv, ali ovo je ipak malo previše.
A da se previše toga nakupilo na Maksimiru, svjedoči i burna reakcija Nenada Bjelice. Na pitanje smatra li da je utakmica podsjetila na onaj stari nesretni Dinamo, skočio je sa stolca.
''Ne prihvaćam takvo tumačenje. Nemojte mi spominjati tragične Dinamove utakmice iz prošlosti. Ne zanima me što je bilo prije. Ovo je prva utakmica u kojoj smo prosuli prednost na ovaj način. Prva i zadnja'', ljutito je odgovorio Bjelica.
Darijo Srna za Novu TV nakon drame na Maksimiru: "Žao mi je igrača Dinama"
Možda na Bjelicu ne utječu duhovi iz prošlosti, ali Dinamovi navijači pamte, njima se nakupilo do guše. U tome je problem. A očito se i Bjelica otkako je došao u Maksimir naslušao ''crnjaka'', pa ga to već živcira i opasno ljuti. I on je osjetio tu proklamiranu Dinamovu nesreću već u dva-tri navrata na svojoj koži. U biti, dobre su takve reakcije, fatalizam i nakupljena negativna energije mogu se skršiti samo karakternim i pobjedničkim pristupom.
Od plakanja i naricanja nema ništa, sreća prati hrabre i kad-tad vrati sve s kamatama ako si dovoljan uporan i odlučan. U nogometu nema tragedija, to su odveć teške konstatacije. To je samo igra. Uostalom, Dinamo nije izgubio, uzeo je bod koji ga još uvijek drži u realnoj igri za prolaz dalje. Treba vjerovati i boriti se do posljednje kapi znoja. Ništa još nije gotovo, ima se još puno igrati.
