U novom izdanju Naj trenutka biramo najbolju nizozemsku generaciju. Glasajte za jednu od tri priče i osvojite dres Vatrenih
Stadion De Kuip u Rotterdamu sinonim je za nogomet. Gotovo da nema ljubitelja nogometa koji nisu čuli za njega. Ako kažemo da je kultni ili legendarni, nećemo pogriješiti. De Kuip je hram nizozemskog nogometa. To je stadion nizozemskog i europskog velikana Feyenoorda, a na njemu često nastupa i nizozemska reprezentacija.
Na njemu su igrane brojne velike utakmice, pa i finale Eura 2000., iako je nekoliko godina prije izgrađena Arena Amsterdam, tada najmoderniji stadion u Europi, s kojim dijeli ulogu dvaju glavnih domova nizozemske reprezentacije.
Malo koji stadion na svijetu ima tako jedinstvenu atmosferu. Na svakom koraku osjeti se duh prohujalih vremena i velike nogometne strasti. Iz njegovih tribina kulja miris slavne povijesti. U prijevodu s nizozemskog na hrvatski znači "kada". Tako je nazvan zbog oblika i izgleda. Ima tri etaže.
"Kada" u Rotterdamu
Izgrađen je 1937. i do danas je prošao nekoliko renovacija. Posljednje veće ušminkavanje imao je uoči Eura 2000., ali je u biti najveću preinake imao šest godina prije kada je uslijed UEFA-inih pravila o izbacivanju stajaćih mjesta kapacitet smanjen sa 69 na oko 51 tisuću sjedećih mjesta. Više-manje kapacitet je ostao isti do današnjih dana. Kreće se oko 50 tisuća.
Nizozemska reprezentacija i De Kuip idu ruku pod ruku. Narančasti su neporaženi u Rotterdamu već 31 uzastopnu utakmicu zaredom. De Kuip je neosvojiva tvrđava u ovom stoljeću.
Posljednji poraz Oranje je pretrpjelo na De Kuipu u listopadu 2000. protiv Portugala (0:2) u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2002., na koje se Nizozemci na kraju nisu plasirali.
Tijekom utakmica nacionalne momčadi De Kuip ne postaje crveno-bijeli nego narančasti. Nizozemci kažu da je nazočnost međunarodnoj utakmici na kultnom stadionu u Rotterdamu nenadmašno iskustvo.
Na De Kuipu su odigrani deseci De Klassiekera, derbija dvaju najvećih rivala nizozemskog nogometa Feyenoorda i Ajaxa, a odigrano je i čak deset finalnih utakmica pod UEFA-inim pokroviteljstvom: dva finala Kupa prvaka 1972. i 1982., šest finala Kupa kupova (1963, 1968., 1974., 1985., 1991., 1997.), jedno finale Kupa UEFA-e (2002.) i finale Eura 2000.
Teško je izdvojiti tri najveće utakmice na De Kuipu, to je gotovo nemoguće, no pokušat ćemo izabrati tri po našem ukusu.
Finale Eura 2000. na De Kuipu: Francuska – Italija 2:1 (50.000)
Hrvatska i Vatreni nerado se prisjećaju Eura 2000., koji se prvi put igrao u dvije zemlje - Nizozemskoj i Belgiji. To je prvo veliko natjecanja i tek ukupno drugo na koje se Hrvatska nije plasirala od neovisnosti. Nizozemska je bila domaćin i imala je sjajnu reprezentaciju.
Uz aktualnog svjetskog prvaka Francusku, bila je glavni favorit turnira. Ždrijeb je htio da se glavni favoriti sastanu već u skupini, i to u zadnjem kolu. Obje reprezentacije osigurale su prolaz jer su pobijedile Dansku i Češku, no utakmica ipak nije bila nebitna jer pobjednik išao na Jugoslaviju, a poraženi na Španjolsku, koja je i imala odličnu momčad.
U sjajnoj utakmici Nizozemci su pobijedili 3:2 i to nakon što su Francuzi dvaput vodili. Nizozemci su u četvrtfinalu na proste faktore rastavili Jugoslaviju sa 6:1, dok su Francuzi tijesno pobijedili Španjolsku 2:1.
Rastrčani i razigrani Nizozemci u polufinalu su išli na Italiju, a Francuska na Portugal. Italija je igrala jako dobro, za njezin stil teškog paljenja začuđujuće lako je prošla skupinu s tri pobjede, a u četvrtfinalu je rutinski svladala 2:0 tada jaku Rumunjsku, koja je u skupini ohladila i Englesku i Njemačku.
Nevjerojatni promašaji Oranja protiv Italije
Ipak, Nizozemci su igrali sjajno i bili su favoriti u sjajnoj atmosferi Amsterdam Arene. Talijani su ipak slavili na svoj klasičan način, a utakmicu su obilježili nevjerojatni promašaji nizozemskih igrača. Među ostalim, nisu realizirali dva jedanaesterca, a imali su i igrača više nakon što je u 34. minuti Gianluca Zambrotta dobio drugi žuti karton.
Francesco Toldo radio je čuda i odveo Talijane do jedanaesteraca i konačne pobjede u raspucavanju.
Francuzi su u drugoj polufinalnoj utakmici na podjednako dramatičan način prošli sjajne Portugalce zlatnim golom Zinedinea Zidanea u 117. minuti. Pao je iz jedanaesterca, koji je izazvao brojne kontroverze i ljutnju Portugalaca.
Kako god, u finalu su se sastale Italija i Francuska. Utakmica se igrala na De Kuipu u Rotterdamu, a ne na novoizgrađenoj Amsterdam Areni, kako bi mnogi očekivali. Rotterdam je navodno puno više uložio u organizaciju Eura, a De Kuip je legendarni stadion, koji nosi brojne uspomene i ima ikonski status.
U pozadini utakmice sijevala su prisjećanja na dramatični okršaj Francuske i Italije u četvrtfinalu SP 1998., koji je još bio u živom sjećanju. Francuzi su prošli dalje nakon izvođenja jedanaesterac i naposljetku su osvojili svoj prvi naslov svjetskih prvaka. Talijani su žudjeli za revanšom i silno motivirani ušli su u utakmicu.
Zlatni gol u finalu
Italija je povela početkom drugog poluvremena golom Marca Delvecchija i sve do sučeve nadoknade čuvalo je vodstvo. Igrale su se praktički zadnje sekunde utakmice, četvrta minute nadoknade, kada je vratar Francuske Fabian Barthez iz očaja odigrao dugu lopte pred kazneni prostor Talijana.
David Trezeguet visoko je skočio i spustio loptu u šesnaesterac. Fabi Cannavaro samo ju je malo dodirnuo glavom, no nije spriječio da dođe do Wiltorda, koji je utrčavao na lijevoj strani. Odmah je opalio s lijevom nogom po zemlji prilično iskosa i uspio probiti Tolda, koji do tada branio sjajno.
Da je talijanski vratar ostao stajati, lopta bi ga vjerojatno pogodila u nogu, no on je skočio u zrak i dok se spustio, lopta je prošla ispod njega u mrežu. Dok su Talijani očajavali, Francuzi su neobuzdano slavili. U produžetak su ušli s psihološkom prednošću i zaigrali su bolje od shrvanih Talijana, koji se nikako nisu mogli oporaviti od šoka. Zlatni gol visio je u zraku i dogodio se. U 103. minuti Robert Pires probio je po lijevoj strani i odigrao oštru povratnu loptu, Trezeguet ju je iz poluokreta sjajno poklopio ljevicom i s desetak metra neobranjivo pogodio pod gredu.
Dok su Talijani u pozadini kadra od očaja popadali po travnjaku i briznuli u plač, Trezeguetov trk prema tribinama s francuskim navijačima i skidanje dresa popraćeno sa širokim osmijeh ostaje zamrznuta slika u vremena. Bilo je to zacijelo jedno od najdramatičnijih finala europskih prvenstava. Jedna od najvećih utakmica koja je odigrana u dugoj povijesti legendarnog stadiona.
