Regularni dio NBA sezone polako se bliži kraju, a borba za play-off pozicije postaje sve intenzivnija. U takvoj utrci nalaze se i Indiana Pacersi. Iznad svih očekivanja i bez brige za doigravanje. Scenarij kojem se malo tko nadao nakon što je klub napustio superstar Paul George. Trebala je to biti prva godina rekonstrukcije momčadi koja će se graditi oko nadarenog centra Mylesa Turnera. Umjesto toga, postala je godina Victora Oladipa i njegovih predstava.
Indianin bingo
Jeste li ikad pomislili da je u razmjeni za Georgea Indiana zapravo ostvarila značajnu prednost? Jer Pacersi nisu dobili samo jednog dobrog igrača, nego čak dvojicu od kojih se jedan prometnuo u idealnog vođu, dok je u suprotnom smjeru otišla nezadovoljna zvijezda kojoj ove godine istječe ugovor. I zvijezda koja već dugo nije utjecala pozitivno na svlačionicu.
Prve reakcije na razmjenu bile su da je Indiana loše prošla ili premalo dobila za igrača kao što je George. No kako vrijeme odmiče, Oklahoma sve više postaje gubitnikom u toj razmjeni. Štoviše, ako naljeto ne potpiše Georgea, ispast će da je Indiana višestruko profitirala. I da ne dođe do toga, Bogdanovićeva momčad nema za čime žaliti. Riješili su se nezadovoljnog igrača i za to dobili dva dugoročna projekta koji su eksplodirali automatski nakon što su izašli iz Westbrookove sjene.
Nakon što je dva puta bio razmijenjen u svoje prve četiri godine u NBA-u, Oladipo je konačno pronašao sredinu gdje je njegov potencijal mogao doći do izražaja. Toliko da više nema dvojbe tko je prva violina ove momčadi. I tko je tu superstar oko kojeg vrijedi graditi ekipu. Govorimo o igraču koji je napravio možda najveći napredak u odnosu na prošlu sezonu.
Oladipo superstar
Svojim karizmatičnim vodstvom i višedimenzionalnim utjecajem na igru, Oladipo predvodi momčad koja je nadmašila sva očekivanja. Postao je All-Star igrač napredujući u gotovo svim najvažnijim kategorijama. S 15,9 koševa, 4,3 skokova, 2,6 asistencije i 1,2 ukradene po utakmici skočio je na 24 koša, 5,4 skokova, 4,2 asistencije i 2,2 ukradene po utakmici.
Nakon tri sezone u Orlandu, u Oklahomi je proveo samo jednu sezonu i ostao nedorečen u paru s Russellom Westbrookom. U tim trenucima Oladipu je svašta prolazilo kroz glavu, ponajviše sumnja u samog sebe. Ali onda je došla transformacija. Prvo se fizički preporodio (izgubio nekoliko kila i dobio mišićnu masu) i onda silne dvojbe okrenuo u svoju korist. U svemu je pomogla i Indiana, koja ne samo da je prepoznala njegov talent, već i njegove ljudske osobine.
Oladipov show postao je Indianina svakodnevica u ovoj sezoni. Suigrači obožavaju igrati s njim, ne samo zato što je dobar, nego zato što je i nesebičan. Odiše samopouzdanjem i ne ističe se egoizmom, dok se u pozadini svega krije nemilosrdna radna etika. A upravo su te radne navike ključni detalj u njegovu preobražaju.
Naime, sve to ne bi bilo moguće bez njegovih roditelja. Oni su prije više od 30 godina došli u SAD iz rodne Nigerije i morali raditi svakakve poslove kako bi odgojili i prehranili obitelj. Stigli su kao emigranti i nisu imali ništa. Sve su morali stvoriti svojim rukama, a na tim temeljima odrastao je i Oladipo.
Suigrač za poželjeti
U kakvu se osobu i s kojim vrijednostima razvio ubrzo su imali priliku uvjeriti se u Indianapolisu. U trenucima dok se Turner mučio sa svojom igrom na početku sezone, na kućnom pragu ga je dočekala iznenadna posjeta. Bio je to Oladipo, koji je odlučio pružiti psihološku podršku svom novom suigraču. Iako je tek stigao u klub, ali poput pravog lidera. Turner je nakon toga odigrao svoju ponajbolju utakmicu sezone.
Nitko u Indiani nije vjerovao da će u Oladipu dobiti vođu dostojnu zamjene za Paula Georgea i igrača koji ima utjecaj na svlačionicu kakav njegov prethodnik nikad nije imao (''slučaj Hibert''). To ne mijenja činjenicu da je George jako kvalitetan igrač, ali razlika između njega i Oladipa se znatno smanjila.
Ono što ove sezone rade McMillan i njegovi igrači jedno je od većih iznenađenja u NBA-u, a najveće zasluge za to ima upravo Oladipo. Njegove predispozicije omogućuju mu da bude elitni igrač u oba smjera, što je i postao ove godine u visokom napadačkom tempu koji preferiraju Pacersi. A njegov poboljšani ball-handling učinio ga je još boljim šuterom i kvalitetnijim igračem jedan na jedan.
Trening za umiranje
Odlučniji nego ikad, bivši drugi izbor drafta tijekom ljeta je započeo zahtjevan režim treninga, čak i prije nego što je razmijenjen u Indianu. Trenirao je tri puta dnevno bez previše zabave i sunčanja. Pritom je radio po specifičnom programu fitness trenera Davida Alexandera, koji inače radi i s Dwyaneom Wadeom. I bilo je gotovo manijakalno.
''Napravio je više u dva tjedna nego što većina postigne u tri mjeseca'', otkrio je nedavno Alexander.
Kad se to nadovezalo na njegovu osobnost, samopouzdanje je počelo rasti i stigla je nagrada u vidu sezone karijere. Ali najviše su pomogli njegova glad i žeđ za napretkom i dokazivanjem. Ta odlučnost ga je nekoliko mjeseci prije natjerala na potez koji mu je vjerojatno najviše pomogao.
Oladipova komunikacija s mentorima je kroz karijeru uvijek bila dobra, ali isto se ne može reći za njegov odnos s ocem. S obzirom na njihovu neimaštinu u prošlosti, Oladipov otac nije imao razumijevanja za košarku, već je bio usredotočen na to da njegov sin postane akademik. U tome nema ništa loše, samo što je Oladipo bio jedan od onih čiji otac nije bio na tribinama za vrijeme njegovog košarkaškog odrastanja.
Trenutak koji je sve promijenio
Gledajući druge kako se druže s roditeljima, u njemu se javljao osjećaj zakinutosti i manje vrijednosti. Nešto što ga je dočekalo i na početku NBA karijere. Prekid veze s ocem smetao ga je do te mjere da je tijekom prošlogodišnje All-Star pauze odlučio nešto napraviti po tom pitanju. Oladipo i njegov otac tada su po prvi put kao dvojica muškaraca porazgovarali licem u lice i nakon toga stvari su krenule u pozitivnom smjeru.
Koliko danas znači za svoju momčad, najbolje govori podatak da je Indiana bez njega na omjeru 0-6, a gotovo većina igrača ispod svog ovosezonskog prosjeka. Mjesec veljaču završio je 3,8 ukradenih lopti po utakmici, najviše jednog igrača još od Allena Iversona u veljači 2002. godine.
Oladipo možda nikad neće doseći razinu najvećih superstarova, ali je pokazao nekoliko stvari. A to je da Orlando spada među najgore organizacije u ligi, jer nije samo on otišao iz tog kluba i oživio svoju karijeru. I neće biti zadnji. Zatim da Westbrook definitivno guši svoje suigrače i da Indiana nije u nikakvoj rekonstrukciji, nego korak ili dva udaljena od toga da postane kandidat za finale Istoka. I što je najvažnije u cijeloj priči, osjećaj odbačenosti pretvorio je u vlastitu snagu.
