Trideset godina prohujalo je poput vihora. Trideset godina tuge kad god se sjetimo košarkaškog Mozarta. Puno se toga dogodilo u našim privatnim i javnim životima; imali smo rat, stvorena je neovisna Hrvatska, ostvareni su brojni sportski uspjesi…
Puno smo toga i zaboravili, nekih detalja uopće se ne sjećamo, puno toga slabije pamtimo, ali taj trenutak kada smo saznali da je poginuo Dražen Petrović ne može ispariti iz glave. Urezan mi je u pamćenje kao klin u stijenu. Kao da je bilo jučer – taj dan, ta vijest na Radiju Ciboni i taj šok, koji sam podijelio s bratom i sestrom u malom stanu. Kao da nam je preminuo najrođeniji, član obitelji. Tuga je bila takva, parala je zrak. Sahrana i suze tisuća ne mogu se zaboraviti.
Na toj prokletoj autocesti otišao je junak našeg doba, lider, vođa, pa ako hoćete i najveća košarkaška zvijezda Europe, jedina, prava, istinska hrvatska superzvijezda tog doba. Status kakav je Dražen dostigao tada nije imao niti jedan naš sportaš. Imao je nenadmašan autoritet i poštovanje. Nije ga dobio na tanjuru, zaslužio ga je golemim talentom, krvavim radom, ponašanjem, stavom i stilom.
Dražen je u svijetu bio - Hrvatska
Bio je najveći i najpoznatiji hrvatski ambasador u svijetu, najvažnije u SAD-u, po svim parametrima tada najmoćnijoj državi, koja je po logici stvari najviše utjecala na politička zbivanja na ovim prostorima u ratnom vremenu 90-ih. Sjećamo se koliko je Lijepoj Našoj značio Draženov izlazak sa Stojkom Vrankovićem pred zgradu UN-a u New Yorku 1991. Koliko je značio svaki njegov izlazak na parket američkih NBA dvorana.
Što tek reći o njegovu liderstvu u hrvatskoj reprezentaciji i osvajanju srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Barceloni? U sportskom i marketinškom smislu finale protiv originalnog Dream Teama nema cijenu. Bio je to neprocjenjiv učinak za hrvatski sport i za mladu hrvatsku državu. Nema smisla nabrajati Draženove sportske uspjehe, svi ih znamo.
No sportski uspjesi samo su jedan od razloga zbog kojih je Dražen postao to što jest. Istina je da je otišao u naponu snage, iako je tek trebao doseći vrhunac, i da je zbog toga mit još veći, ali Dražen je postao istinska legenda i prije pogibije. Već je bio totem veći od Velebita, veći od bilo kojeg sportaša u Hrvatskoj. Donio je spektakl, atrakciju, umjetnost u potezu, a uz to nadodao i trofeje. Njegovo provlačenje kroz noge pa oko leđa, pa asistencija kroz svoje noge ili dribling kroz noge protivnika. To smo svi kopirali na haklu. Nekima je ostavio i noćne more, siroti Iturriaga najbolje je spoznao kako to izgleda kada Dražen zavrti protivniku kroz pregaču.
Mnogi od nas zbog njega su zavoljeli košarku, mnogi od nas zbog njegove smrti prestali su pratiti košarku na tako fanatičan način kao prije. Zbog njega smo svako jutro trčali na kioske i kupovali Sportske da vidimo koliko je zabio noć prije. Slobodno mogu reći da je najvećim dijelom zbog Dražena košarka postala tako popularna, ne samo u Hrvatskoj, napose u Zagrebu, Slavoniji i cijeloj sjevernoj Hrvatskoj jer u Dalmaciji je već godinama prije toga imala uspjehe, nego i na puno širim prostorima.
Kako je točno poginuo Dražen Petrović i misterij treće osobe iz crvenog Golfa
Naravno da je košarka imala značajan status i prije Dražena, ali nevjerojatnu popularnost stekla je u Hrvatskoj i cijeloj bivšoj državi tek u 80-ima. Tada se najviše približila nogometu, puhala mu je za vratom, bila mu je gotovo uz bok po popularnosti. Nikada ga nije dostigla, ali nije bila daleko kao danas.
Veza između stare i nove košarke koja se budila
Dražen je bio najjača spona između stare i nove košarkaške ere. Najjača karta i najveća zvijezda novog vala koji je prštao od talenta. Njegovom pojavom sve je podignuto na višu razinu, košarka je dobila dimenziju kakvu nikada prije nije imala. I nije tu riječ samo o prostorima bivše države, košarkaški bum dogodio se u mnogim tradicionalno košarkaškim europskim državama, u Sovjetskom Savezu, Italiji i Španjolskoj, na obzoru su se pojavile i nove sile kao što je Grčka, a nešto poslije u ring su ušle Njemačka, Francuska, Turska…
Poklopilo se da je i u SAD-u 80-ih stasala silno darovita generacija, za mnoge najdarovitija u povijesti američke košarke. Na NBA scenu stupili su Magic Johnson i Larry Bird, a šlag na tortu bio je Michael Jordan. Dakle, košarka je bila svjetski hit, a tomu je umnogome doprinio baš Dražen. Pa, kome je Diego Maradona otišao na grob kada je Argentina gostovala u Maksimiru i odigrala prijateljsku utakmicu s Vatrenima u sklopu priprema za Svjetsko prvenstvo 1994.!?
Dražen je bio velika europska zvijezda i ujedno europski pionir u NBA ligi. Odradio je najteži posao, probijao je led, rušio stereotipe, tako tvrdokorne, desetljećima ukorijenjene u SAD-u da Europljani ne mogu tamo uspjeti, posebice ne bekovi. Svi koji se sjećaju sredine 80-ih sigurno pamte da su se svi sprdali s Europljanima, od američkih medija do trenera i igrača.
Vladala je fama da centri još kako-tako mogu proći jer je u tadašnjem poretku vrijednosti visina bila vrlo bitna, centri su gotovo redovito bili prvi pickovi draftova, ali bekovi nikako. Kako će proći i zabiti preko Amerikanaca kada su spori kao magla i imaju odraz da jedva stane list papira. To je otprilike bila špranca, mentalni sklop američkih stručnjaka i napose ljubitelja košarke.
Pionir u NBA-u
Dražen se nije prepao te priče kao mnogi prije njega koji se nisu usudili zakoračiti u NBA svijet. Odlazili su na ljetne lige i vraćali se pokisli, potpuno demoralizirani. Odustajali su i prije nego što su probali. Nitko s ovih prostora nije imao hrabrosti, a vjerojatno niti kvalitetu da preskoči tu barijeru.
Da ne bude zabune, bilo je Europljana u NBA-u i prije Dražena. Probao je Bugarin Georgi Glučkov. Nije prošao. Potom je došao veliki Španjolac Fernando Martin, koji je bio sjajan igrač, ali ni on se nije naigrao. Obojica su bili visoki i snažni igrači i kao takvi bili su pogodni da se uklope u američki stereotip o europskim košarkašima koji imaju kakvu-takvu šansu za uspjeh u njihovoj elitnoj ligi.
Nakon njih u NBA su stigli Dražen i Vlade Divac, koji se visinom i snagom također uklapao u spomenuti stereotip. No Dražen je bio bek i malo tko u Americi mislio je da može proći. I u Europi mnogi su bili skeptični iako su ga puno bolje poznavali. Osobno sam vjerovao da Dražen ne samo da može proći nego i biti ponajbolji. Godinama je u bivšoj državi i cijeloj Europi vladala velika fama o NBA košarci. Još početkom 80-ih mislilo se da američki profesionalni košarkaši praktički ne mogu promašiti šut i da zakucavaju s linije trice.
Informacije o NBA-u stizale su na kapaljku, prijenosa utakmica nije bilo, a kada bi se i pojavile neke snimke, bili bi to highlightsi najboljih poteza. Monstruozno zakucavanje Dr. J-ja ili Dr. Dunkensteina, briljantna Magicova asistencija ili neka Birdova trica s 10 metara. Naravno, kada biste pogledali cijelu utakmicu, onda biste vidjeli da to ipak nisu nadljudi.
Osobno sam početkom 80-ih kao klinac imao priliku gledati NBA utakmice, doduše s vremenskim zaostatkom jer je prijatelj prijateljeva oca bio pilot i često je letio u SAD. Budući da su se već pojavili videorekorderi u beta-verziji, snimao bi utakmice sve redom dok bi boravio u hotelu i onda bismo dobili kazetu nekoliko tjedana poslije.
Nama klincima to nije nimalo smetalo, naprosto smo gutali NBA. Naslagali bismo se kod frenda na kauč i cijeli dan gledali utakmice. Znali smo o NBA-u više nego mnogi sportski novinari tog doba ili čak treneri i košarkaši. O NBA-u se pisalo malo ili ništa početkom 80-ih, tek sredinom 80-ih počelo se više medijski pratiti, a prve utakmice prenošene su na televiziji, ako se ne varam, 1988., i to samo finale LA Lakersa i Detroit Pistonsa.
Dražen je imao sve za NBA
Dražen je, naravno, imao kvalitetu za NBA, što je najvažnije, ali i tu toliko potrebnu dozu drskosti. Njegovo samopouzdanje paralo je nebesa. Volio je izazove, visoke prepreke najviše su ga motivirale. Mogao je ostati i u Europi i zarađivati čak više nego u NBA-u, no želio se okušati na najvišoj razini i bio je siguran da može uspjeti. To je ne jednom poručio, a na kraju i dokazao, iako je njegova avantura u Americi počela trnovito.
Stigao je u jednu od najjačih momčadi lige Portland Trail Blazers, poznati klub sa Zapadne obale koji je imao zvjezdanu ekipu i bio je među kandidatima za naslov prvaka. A Rick Adelman bio je klasični američki trener, skepticizam prema Europljanima izvirao mu je iz očiju. Nije davao Draženu previše prostora, ali imao je dobro opravdanje. Držao je u rukama ponajbolji bekovski par u ligi – superzvijezdu Clydea the Glidea i također odličnog Terryja Portera.
Drexler je svojevremeno izjavio da je odmah vidio da je Dražen sjajan igrač i da je bio siguran da će uspjeti u NBA-u. I Adelman je poslije govorio da je s vremenom shvatio kakav je Dražen igrač, ali da jednostavno nije bilo mjesta za njega. Činjenica je da ga je u finalu protiv Detroita uvodio u završnicama utakmica i time je pokazao da je stekao povjerenju u europskog Mozarta, no Draženu to nije bilo dovoljno i prešao je u New Jersey Netse.
To mu je bio vrhunski potez. Kod Netsa i legendarnog Chucka Dalyja dobio je prostor i pokazao koliko vrijedi. Predrasude o Europljanima nisu iščeznule. Dapače, početkom 90-ih bile su još uvijek itekako jake. Draženu je učinjena velika nepravda kada ga 1993. nisu pozvali na All Star.
Dobrim je dijelom ta nepravda ispravljena na kraju sezone kada je izabran u treću petorku lige. Znate li kakav je to podvig bio u to vrijeme? Kao Europljanin biti u trećem bekovskom paru NBA lige bio je neviđen uspjeh. Ma, nemoguća misija. Današnji klinci to uopće ne mogu shvatiti. Iz ove perspektive sve izgleda drukčije za Europljane u NBA ligi, a tada je to bio sasvim drukčiji put, posut trnjem i predrasudama.
Američki profesionalni igrači bili su desetljećima toliko nadmoćni, a uz to je još na scenu stupila cijela plejada iznimno talentiranih zvijezda. NBA je bila u neviđenoj ekspanziji talenta i spektakla. Vjerujem da će se mnogi složiti da se 80-ih i početkom 90-ih igrala najbolja košarka u povijesti. Bio je to vrhunac popularnosti za igru ispod obruča. To je moj dojam koji se nikada neće promijeniti.
Sjajnim igrama i u konačnici tim izborom Dražen je praktički otvorio vrata Europljanima, odnosno neamerikancima. To je njegova možda najveća ostavština košarkaškom svijetu. Za takav pionirski rad morao je imati golemo samopouzdanje. Velika je šteta što mu Svevišnji nije podario još koju godinu jer je bio u velikom naletu i tek je trebao odigrati u NBA ligi svoje najbolje partije.
Zato kažem da nije otišao na vrhuncu. Taman kada se potpuno oslobodio i stekao puno povjerenje, pa i zvjezdani status, kada je svima u SAD-u dokazao i pokazao kakav je kalibar, kada je tek trebao harati američkim parketima, otišao je u vječnost. On nikada nije ni sumnjao da mu NBA pripada punim srcem i plućima.
Koliko je vjerovao u sebe, najbolje govori Draženov odgovor na pitanje jednog gledatelja kada je gostovao kod Pervana na OTV-u početkom 90-ih:
''Tko bi pobijedio kada bi igrao s Jordanom jedan na jedan?'' upitao je gledatelj.
Dražen je kao iz topa ispalio: ''Ovisi tko bi prvi imao loptu.''
Njegova nadmetanja s Gospodinom Zrakom ostala su legendarna. I danas se vrte i imaju milijunske pregled po društvenim mrežama. Kakav je tko bio igrač, najbolje znaju suigrači i protivnici. Poklonili su mu se mnogi velikani. Dražena još uvijek pamte u NBA ligi, čak i oni koji su puno mlađi i nisu igrali protiv njega, poput LeBrona ili Curryja, a prošle su tolike godine.
Kada jedan Reggie Miller, za mnoge najbolji šuter svih vremena, kaže:
''Silno ga poštujem, on je najbolji šuter kojeg sam ikad vidio!''
Na voditeljevu opasku: ''A Ray Allen?'' Miller uzvraća:
''Nitko nije bio šuter kao pokojni Dražen. Nitko!''
I za kraj neizbježno pitanje: Što bi bilo s hrvatskom košarkom da Dražen nije poginuo? Gotovo sam siguran da bi Hrvatska osvojila još pokoju medalju 90-ih, a neke osvojene medalje bile bi sjajnijeg sjaja. Siguran sam i u to da bi kult reprezentacije bio bi očuvan na puno dulje vrijeme. Jer kapetan bi igrao za reprezentaciju dok bi mogao hodati, a tko bi se onda usudio odbiti poziv!? Vatreni bi u košarkašima dugo imali dostojne konkurente za primat u popularnosti i općem značaju. Barem dok bi Dražen trajao kao igrač, košarka bi bila relativno blizu nogometa.
S Draženom bi hrvatska košarka opstala
Puno bi toga izgledalo drukčije i bolje za hrvatsku košarku da je Dražen ostao živ, ali ne treba imati iluzije da bi on spasio našu košarku. Da je Dražen među nama, bio bi usporen put propasti, to sigurno, ali neke procese ni on ne bi mogao zaustaviti.
Košarka je pala zbog subjektivnih, ali i objektivnih okolnosti. Tehnološki napredak i mogućnost gledanja baš svake nogometne utakmice u Europi i svijetu zadao je težak udarac svakom sportu u Europi, pa i košarci. I sam sam počeo gledati našu košarku i rukomet zbog toga što mi drugo nije preostalo. Početkom 80-ih imali ste tjedana kada ste mogli pogledati jednu ili nijednu nogometnu utakmicu. Pa, čuvena Dinamova uzvratna utakmica s Portom nije prenošena na televiziji. Čak ni na radiju niste mogli poslušati prvo poluvrijeme jer su linije bile u kvaru.
''Dinamovci, načmite tortu, 0:0 je u Portu'', tek u poluvremenu kada su linije proradile javio se legendarni Ivo Tomić s uzrečicom koju ću pamtiti cijeli život, baš kao i vijest o Draženovoj smrti.
Posljednja dva desetljeća imate paradoks da je sve više Europljana u NBA ligi, a dojam je da košarka u Europi postaje sve manje bitna. Hrvatska je očit primjer. Da je Dražen živ, možda bi sa svojim autoritetom preko FIBA-e mogao utjecati na, prema mojem mišljenju, drugi faktor koji je najviše utjecao na pad košarke, a to su odštete, napose NBA klubova, koje ne prate adekvatno duh vremena.
Košarka je i dalje skup sport po plaćama igrača, odmah iza nogometa u Europi, ali zarade od prodaje igrača i marketinga zapravo su smiješne u usporedbi s nogometom. Ulaganje u košarku ne isplati se, u zemljama poput Hrvatske čak ni hipotetski, to je samo trošak. Pitajte Tedeschija. I Barca i Real vrlo bi teško opstali da nemaju podršku nogometne sekcije, koja zapravo sve to plaća. Da hrvatskim nogometnim klubovima oduzmete prodaju igrača i zarade od UEFA-e, pitam vas što bi ostalo.
U tom kontekstu gledano, Dražen ne bi mogao puno napraviti, ali njegov utjecaj na HKS, reprezentaciju i sklapanje momčadi jamačno bi bio golem. Možda će grubo zvučati ako izvadite iz konteksta, ali Dražen je otišao u ponajbolje vrijeme za stvaranje neusporediva mita. U srcima i glavama mnogih ostao je zabetoniran kao najbolji i najveći Europljanin. Za mnoge poštovatelje ostat će nenadmašen. I to ništa i nitko neće promijeniti dok smo živi.
