Ne pamtim kada je s manje emocija proslavljen plasman hrvatske reprezentacije na veliko natjecanje.
VIDEO Pašalić se vraća u Njemačku: ''Najbitniji su moji, mama, tata, braća i ovi ostali''
Nije bilo davno, praktički nedavno, ali usporedbe s onom proslavom plasmana na Svjetsko prvenstvo u Katru na Poljudu, također kišom okupanom, da ne idemo u dalju povijest, nemoguće je povući. Na Poljudu su emocije kuljale. Ovaj put sve je bilo puno mirnije.
13 od 15, to je već nevjerojatno
Valjda je to već pod normalno, a i očekivalo se od samog početka. Hrvatska je bila golemi favorit u kvalifikacijama za Euro, koje su, realno, zbog promjene sustava ipak postale osjetno lakše nego kvalifikacije za SP, pa je to već davno upisano u navijački kalendar. Na kraju je ispalo gušće od svih predviđanja, no Vatreni su opet uspjeli.
Bit će to njihov sedmi Euro od mogućih osam od osamostaljenja. Kada se uzme u obzir da se Hrvatska plasirala na šest od mogućih sedam svjetskih prvenstava, dakle, 13 od 15, to već zvuči impresivno, a kada se još dodaju tri medalje sa svjetskih, to je „e incredibile“, što bi rekli Talijani.
I taj podatak da se nije previše slavilo govori u kakvu je silu izrasla hrvatska reprezentacija. Običan dan u uredu podsjetio nas je kako su nekoć plasman na velika natjecanja doživljavali Nijemci.
Kineski obožavatelji zapanjeni Maksimirom
„Pih, neš' ti plasman i kvalifikacije, zanima nas samo zlato“, rezonirali su nekoć navijači „panzera“.
Hrvatska još nije stigla do točke kada se priznaje samo zlato, vjerojatno nikada ni neće, ali opasno se primakla tim standardima. Da je hrvatska reprezentacija postala nogometna velesila i svjetski brand, najbolje nas podsjete inozemni obožavatelji Modrića i društva, posebice iz dalekih zemalja. Uoči utakmice u fan-zoni susreli smo zbunjenu skupinu mladih Kineza, mahom Kineskinja, kako razgoračenih očiju gledaju nastup Mate Bulića i Tihe Orlića.
Ljubazno su odmahnule rukom na naš pozdrav i srdačno se nasmijale. Uglavnom su imale hrvatske dresove i šalove ispod jakni. Osim vanjskim izgledom Maksimira i stadionske okolice, vidjelo se da su šokirane i visinom hrvatskih ljudi. Iz njihove perspektive gledale su nas sitnim okicama, pokazivale rukom prema gore i slatko se smijuljile.
Još su bile zbunjenije ulaskom u Maksimir i pogledom na njegove predivne kulise. U očima im se vidjelo zaprepaštenje. Čekali smo njihovu reakciju, naravno da nam to nije promaklo, pa smo i mi pukli u smijeh. Kako divno izgleda ta prazna istočna tribina, pogotovo ljudima koji gledaju putem malih ekrana.
Predizborna priča oko novog stadiona postala je parodija
Svako dublje objašnjavanje potpuno je besmisleno, kome to možete objasniti, a postalo je i naporno. Radije smo se našalili i izabrali satiru. Mrtvi ozbiljni kazali smo da je to tako ostavljeno zbog arheoloških razloga. Starine se ne smiju dirati, za to trebaju posebne dozvole. To je ipak hrvatsko kulturno naslijeđe.
Sve ide k tome da „ruglo na kraju grada“ to i postane. Ako niša drugo, stari stadioni imaju dušu, dok su novi uglavnom bezlični i duhovno prazni. Uostalom, dok gradske i državne vlasti naprave novi stadion u Zagrebu, Hrvatska možda prestane biti nogometna sila. Zato je bolje ništa i ne dirati.
Eto naramak dobrih opravdanja svoj sili hrvatskih političara da ništa ne poduzimaju. Ne bih se začudio da im sve nabrojano uskoro postane izgovor. Alan Ford postao je kruti realizam, ne samo u Hrvatskoj. Bezvremenski cinizam Nenada Brixyja danas ne bi imao smisla jer ništa se ne treba preuveličavati. Zar stalno, već bezbrojno otvaranje teme novog stadiona, posebice uoči izbora, nije parodija sama po sebi!?
HNS je mogao sam kada je već očito da država i grad ne žele
Stoga uopće ne čudi što se već po raznim navijačkim punktovima mogu čuti razmišljanja da je to klasična protuhrvatska priča. Kao, stadion se tolike godine ne gradi jer nekome smeta hrvatska reprezentacija i hrvatski nogomet općenito, kao jedan od naših rijetkih preostalih svjetski uspješnih "proizvoda", a uz to je simbol hrvatstva i promicatelj hrvatske države i naroda u svijetu, pa se to ne želi dodatno dizati novim stadionom već uništiti ako je ikako moguće.
Kako god, HNS je ubacio u škrabicu novih najmanje 10 milijuna eura. Istina, to se dijeli s igračima i stožerom po formuli, otprilike, 55:45, no HNS je samo u Dalićevoj eri od UEFA-inih i FIFA-inih nagrada zaradio oko 90 milijuna eura, a gdje su još posebni programi UEFA-e i FIFA-e po kojima se dobiva novac za izgradnju terena, infrastrukture i raznih stimulacija, posebice u ženski nogomet, koji je također u financijskoj ekspanziji.
Ako ćemo priču proširiti i zapitati se koliko je zarađeno novca od svih plasmana, pa raznih sponzorskih i marketinških ugovora u tridesetak godina hrvatske reprezentacije, nije pretjerano reći da je HNS mogao samostalno, kada već država i grad očito ne žele, izgraditi sasvim pristojan stadion, koji ne samo da bi vratio uloženo nego bi i multiplicirao zaradu. Eh, kako to tek Kinezima objasniti…
