Nije mi bilo simpatično što ih je gomila „klupskih“ navijača dočekala na nož. Što ih smatraju plaćenicima, šminkerima i umjetnim navijačima koji preko Udruge elegantno dolaze do ulaznica. Tko uostalom priječi bilo kome da i on postane „Uvijek vjeran“ u terminima kada igra Hrvatska, a ultras, torcidaš, BBB-ovac, pripadnik Armade ostalim danima? Natjecanje u disciplini „Tko je veći navijač“ jednako mi je besmisleno kao i tko je veći Hrvat.
Relativno sam nezainteresiran (iako možda ne bih trebao biti) za provjeravanje tijekova novca koji HNS svakoga mjeseca dostavi „Uvijek vjernima“. Naime, iako je ta udruga službeni klub navijača reprezentacije, radi se o privatnom projektu koji je društvu iz Rusanove zgodno pao kao dar s neba. UEFA traži da savezi imaju takve klubove, i umjesto da se Markovićevi ljudi lome osnivajući ga, prigrlili su gotov projekt i bila je to klasična „win-win“ situacija. No, koliko god da Savez potpomaže svoje službene navijače, za ono što su pokazali u Splitu – previše je.
Na stranu lijepa i zahtjevna koreografija s golemim dresom. To je super, ali bilo je to u prvoj minuti i onda je za „Uvijek vjerne“ utakmica završila. A u sumornoj atmosferi, opterećenoj starim dugovima, osobnom netrpeljivosti, tihim i glasnim bojkotom, trebalo je da netko pokrene navijanje. Na stadionu je bilo desetak tisuća ljudi. Njih, ugrubo kazano, petstotinjak se isticalo uvredama na račun Štimca, Mamića, HNS-a…
Ostalih devet tisuća i nešto gledalo je utakmicu u tišini. To su ljudi koji nisu „protiv“, oni su „za“, ali ne može se od njih očekivati da budu na ogradi i vode navijanje. To je bio zadatak „službenih navijača“, jasan kao nacrtan, ujedno i ogledni primjer smisla njihovog postojanja. No, slabo grupirani, točnije raštrkani po istočnoj tribini, bezvoljni, umorni… utopili su se u sivilu večeri i dali sjajan argument svima koji ih osporavaju.
