Nakon remija Tottenhama s West Bromwichem, Leicester je na korak od naslova prvaka Engleske. Tri kola prije kraja prvenstva „lisice“ imaju sedam bodova više od „Spursa“ i teško da mogu ispustiti tu prednost. Leicesteru trebaju još tri boda da osigura naslov prvaka, jer Tottenham ima dosta bolju gol-razliku i bit će u prednosti u slučaju da sezonu završe bodovno poravnati.
Igrač Leicestera umalo tragično stradao ispred očiju suigrača!
U sljedećem kolu Leicester gostuje kod Manchester Uniteda, potom dočekuje „nezainteresirani“ Everton, koji je u sredini ljestvice i ne može ni gore ni dole, a u posljednjem kolu gostuje kod također „nezainteresiranog“ Chelseaja, čiji su pojedini igrači (Fabregas) javno priznali da svim srcem „drukaju“ za Leicester, iz jednostavnog razloga što im je Tottenham veliki gradski rival.
Tottenham ima sljedeći raspored: prvo gostuje kod Chelseaja, čiji će igrači zbog navedenog razloga najvjerojatnije dati sve od sebe da mu zagorčaju život, potom dočekuje vrlo dobri Southampton i na kraju ide na noge Newcastleu, koji se bori za goli prvoligaški opstanak i bit će sve samo ne lak zalogaj. Dakle, Tottenhamove šanse realno su male pa se može konstatirati da je Leicester nadomak prve titule prvaka Engleske u povijesti.
Još tamo oko Božića, kada je Leicester iznenađujuće držao čelnu poziciju, mnogi su konstatirali da će biti najveće iznenađenje u povijesti nogometa, a možda i sporta općenito, ako zadrži prvo mjesto do kraja sezone. Je li to doista tako, teško je decidirano reći ili ako želite, izvagati, ali zacijelo će se raditi o jednom od najvećih nogometnih iznenađenja, posebice ako se koncentriramo isključivo na ligaška natjecanja europskih država, dakle, ne uzimajući u obzir ostatak svijeta, turnirska natjecanja, europska ili svjetska prvenstva, ili kup natjecanja, gdje su po logici stvari iznenađenja češća i lakše ostvariva.
U povijesti najvećih europskih liga bilo je podosta iznenađujućih prvaka. Izdvojili smo prema našem mišljenju pet najvećih iznenađenja, bez pretenzije da je to konačna istina, jer, kako rekosmo, ima još primjera koji, realno, mogu ući u razmatranje.
Nottingham Forest – prvak Engleske 1977/78.
Kada u trofejnoj vitrini stoje dva naslova prvaka Europe, iz današnje perspektive naslov prvaka države i ne čini se kao neko posebno veliko dostignuće, da ne kažemo čudo. A bilo je baš čudo, još više ono što je slijedilo poslije toga i na „entu“ pojačalo ukupan dojam. Da bi se shvatilo koliko je ovo bilo iznenađenje, potrebno ga je staviti u kontekst vremena.
Nakon pet godina igranja u 2. ligi, Forest je te sezone ušao u elitni rang, i to kao tek trećeplasirana momčad 2. lige. Do tada nikada nije bio prvak Engleske, najveći doseg bilo mu je drugo mjesto osvojeno u sezoni 1956/57. Forest je bio klub otprilike na razini Leicestera prije ove sezone. U trenutku kada je Brian Clough 1975. preuzeo menadžersku poziciju, Forest je bio na 13. mjestu 2. lige i igrao je u prosjeku pred 7-8 tisuća gledatelja. Samo pet godina kasnije tukao je Barcelonu na Camp Nouu u europskom Superkupu.
U istoj sezoni veliki Liverpool branio je dvostruku krunu, titulu prvaka Engleske i Europe. Uspio je obraniti titulu prvaka Europe, ali ne i Engleske. Na tom putu osujetili su ga do tada slabo poznati „šumari“. Bila je to „nemoguća oklada“ na koju se baš nitko ne bi okladio. Liverpool se sljedeće sezone „osvetio“, „šumari“ su bili drugi, no osvojili su titulu prvaka Europe, pa još jednu sljedeće sezone i time postali jedini klub koji ima više naslova prvaka Europe nego vlastite države. Čudo neviđeno, usprkos Leicesteru.
Hellas Verona – prvak Italije 1984/85.
Jedini „scudetto“ u 112 postojanja veronskog kluba. Talijanska elitna liga u to je vrijeme bila nešto doista posebno. Ako kažemo da je Zico potpisao za mali Udinese, što je u tom trenutku bio najveći transfer u povijesti, a u realizaciji transfera veliki obol je dao proslavljeni hrvatski menadžer Predrag Naletilić, sve smo rekli. U toj i takvoj nemoguće jakoj konkurenciji do vrha se uspela mala Verona. Tko ne pamti, lako može zamisliti kakvo je to bilo iznenađenje. Verona je slično kao i Leicester u siječnju držala čelnu poziciju i cijela Italija predviđala je i čekala njezin pad u proljetnom dijelu sezone. No, Verona je izdržala i zasluženo slavila.
Najveće zasluge pripadaju Osvaldu Bagnoliju koji je najprije uspio stabilizirati klub u elitnoj konkurenciji, a onda i ciljanim kupovinama krenuti prema vrhu „najviše planine“ u Europi, jer je talijansku ligu bilo daleko najteže osvojiti. Kada su Hans-Peter Briegel i Preben Elkjær Larsen potpisali za Veronu u ljeto 1984., mnogi su to prokomentirali kao odličnim potezom, ali malo tko je očekivao da će ih gorostasni Nijemac i spretni Danac odvesti do samog vrha, iz jednostavnog razloga što su drugi klubovi dovodili još veće zvijezde.
Imala je Verona i odličnog Pietra Fannu, i lukavog strijelca Giuseppea Galderisija, i kreativnog veznjaka Antonija Di Gennara, no vjerojatno nikada ne bi bila prvak da se tih godina u Italiji nije igrao „najpošteniji“ nogomet u povijesti Serie A. Afere oko namještanja utakmica s kraja 70-tih i početka 80-tih natjerale su čelnike lige da uvedu red i osiguraju pošteno suđenje kako bi vratili povjerenje navijača. Samo te sezone suci su se neposredno pred svako kolo izvlačili ždrijebom i u takvim uvjetima autsajder poput Verone je, gle čuda, uspio nadvladati supermoćni i favorizirani Juventus, te ostale velikane talijanskog nogometa, u to vrijeme posebice jaku Romu, vjerojatno najjaču u povijesti. Već sljedeće sezone sve se vratilo u kolotečinu. Juve je glasnije od svih zagalamio i suci su se opet birali po starom sistemu. Tko je osvojio naslov, pogodite sami.
Boavista – prvak Portugala 2000/01.
Portugalska liga nikada nije bila u fokusu kao engleska, talijanska, španjolska ili njemačka, ali svima je znano da tamošnjom ligom vedre oblače tri velikana – Benfica, Sporting i Porto. Što znači biti prvak Portugala pored ta tri velikana europskog nogometa najbolji govori podatak da se još samo dva kluba mogu pohvaliti titulom prvaka – Belenenses (1946.) i Boavista.
Drugi najveći klub iz Porta došao je do naslova ponajviše granitnom obranom i konstantnim osvajanjem bodova na svojem bunjištu. Boavista je te sezone izgubila tek jednu domaću utakmicu. Kako je Boavista rasla kao kluba, činilo se da će se „sveto trojstvo“ pretvoriti u „veliku četvorku“, no ništa od toga, vrijeme je pokazalo da je to bila čista iluzija.
Montpellier – prvak Francuske 2011/12.
Gledajući s ove distance Montpellier je imao finu momčad (Utaka, Giroud, Camara, Bedimo, Yanga-Mbiwa ...), no kada se to usporedi sa više od stotinu milijuna eura koje je to ljeto PSG uložio u kupovinu pojačanja, osvajanje prvaka čini se znanstvenom fantastikom.
Neki će reći da je cijela liga igrala za Montpellier, što nije daleko od istine, ali opet je iznenađenje ogromno. Montpellier do tada nikada nije bio prvak države, a završio je sezonu s bodovno drugim najboljim učinkom u povijesti i u foto finišu je slavio ispred pariških „šeika“.
Atletico Madrid – prvak Španjolske 2013/14.
Povijesno gledajući Atletico je treći najveći španjolski klub i oduvijek spada u skupinu ako ne najvećih, onda većih europskih klubova. No, u novom mileniju upao je u veliku krizu, prvi put u povijesti ispao je iz lige i potom se polako vraćao na stare kote. U isto vrijeme najveći rivali Real i posebice Barcelona narasli su do neslućenih razina. Barcelona je bila na „nož“ s Atleticom po broju naslova prvaka sve do kraja 80-tih. Devedesetih je jaz postajao sve dublji, a do te 2014. između njih se ispriječio „Grand Canyon“.
U posljednjih desetak godina razlika između Barcelone i Real te ostatka lige, pa i Atletica, nikada nije bila veća. I to po svemu, od igračke kvalitete do financijskih mogućnosti. Još do prije dvije-tri godine zvučalo je gotovo utopijski da pored njih netko osvoji titulu prvaka. Da, Atletico je osvajao Europsku ligu, imao je dobre igrače, tada perspektivnog trenera (Simeonea), ali malo tko bi se kladio na „rojiblancose“. Realno, Atletico je pored Barce i Reala bio teški autsajder. Kada sve rečeno stavimo u kontekst vremena, Atleticov naslov zvuči doista bombastično. Danas je već neka druga priča.
