Njemačka dominira svjetskim nogometom, raspisali su se svjetski mediji nakon što je pomlađeni Elf osvojio Kup konfederacija, a U-21 selekciju popela se na krov Europe. Zaključak da Njemačka u posljednje vrijeme dominira prilično je površan. Zašto? Pa zar je ikada bilo drugačije?
Ako ćemo biti sasvim precizni, seniorska reprezentacija Njemačke u zadnjih 15 godina ima slabije rezultate nego u dvije dekade prije toga. Ako uzmemo kao početnu točku 1980., a završnu 2002., Njemačka je osvojila jednu titulu svjetskog prvaka, triput je bila viceprvak svijeta; dvaput je bila prvak Europe i još jednom igrala finale Eura. Četvrtfinala i polufinala nećemo ni brojati.
U posljednjih 15 godina Njemačka je osvojila „samo“ titulu svjetskog prvaka, dvaput je još bila treće na svijetu, te jednom viceprvak Europe.
Dakle, priča o iznenadnom njemačkom bumu zadnjih godina samo je donekle točna, jer ispada da je prije toga bilo dosta lošija, a zapravo je bila još bolja, što rezultati zorno dokazuju.
Rezultati sve govore
Da ne bi bilo zabune, i za one koji slabije pamte, Njemačka je na svjetskim i europskim prvenstvima 21 put bila najmanje četvrta!!! Ima osam finala svjetskih prvenstava, četiri puta je pobjeđivala, te šest finala Eura, triput osvojila. Od Svjetskog prvenstva 1954. i svojeg prvog naslova prvaka svijeta nikada nije ispala prije četvrtfinala!!!
Naravno da je bilo razdoblja kriza, ali to su uvijek bila više-manja kratke crtice koja su znali efikasno prebroditi. Uostalom, definicija krize u njemačkom slučaju posve je relativan pojam. Obično se kaže da je Njemačka bila u krizi od 1998. do otprilike 2006., a u tom razdoblju igrala je u četvrtfinalu SP-a 1998., gdje ju je izbacila Hrvatska, pa u finalu SP-a četiri godine kasnije te je osvojila treće mjesto kao domaćin SP-a 2006. Što bi, recimo, Englezi dali za takve rezultate, a Engleska se percipira kao svjetska sila, koja je u cijeloj povijesti igrala jedno veliko finale, sveukupno je bila četiri puta u polufinalima, dvaput na SP-u i dvaput na Euru.
Što je razlog uspjehe Elfa kroz prohujale dekade? Sustav, organizacija, mentalitet, fizička sprema, trka... Sve to stoji, ali to ni približno nije dovoljno. Kao da su drugi stajali dok su oni trenirali. I drugi su radili, nogomet je odavno profesionalni sport, ali na kraju uvijek odlučuje kvaliteta. I to je ključan razlog. Njemačka je oduvijek dolazila na velike turnire kao jedna od najjačih ili najjača. Njemačka i Brazil, to su dvije oklade s kojima niste mogli promašiti.
Matthaeusova generacija
Priča koja se provlači ovih dana da Njemačka sada ima sjajne i talentirane, tehnički dotjerane igrače, a kao prije ih nije imala, prilično su plitke i bedaste, da ne kažemo sklerotične. O Beckenbaurevoj generaciji nećemo trošiti riječi, koliko su bili dobri ne treba ni spominjati, ali generacija koja je stasala 80-ih, koju smo gledali i dobro je se sjećamo, nije bila ništa lošija. Dapače, imala je još bolje rezultate.
Ako netko kaže da Rummenigge, Schuster, Matthaeus, Littbarski, Kaltz, Brehme, Voeller, Klinsmann, Hassler, Moeller... i da ne nabrajamo dalje, jer bismo mogli nabrajati do sudnjeg dana, nisu bili svjetski igrači, koji su sve znali i mogli, onda taj o nogometu nema pojma.
Tih godina Njemačka je mogla sastaviti tri reprezentacije koje bi se borile za najviša mjesta na svjetskim ili europskim prvenstvima. Ovaj niz rezultata sve govori: Prvak Europe 1980., viceprvak svijeta 1982., peti na Euru 1984., viceprvaci svijeta 1986., treći na Euru 1988., prvaci svijeta 1990., viceprvaci Europe 1992., četvrtfinale SP-a 1994., prvaci Europe 1996. i zaključni rezultat jednog razdoblja, moglo bi se reći Matthaeusove generacije, četvrtfinale SP-a 1998.
Pogledajte postavu koja je osvojila SP 1990. i sve će vam biti jasno. Beckenbauer je mogao zažmiriti i koga god da je poslao na travnjak nije mogao pogriješiti. Iz utakmicu u utakmicu mijenjao je po pola momčadi i na kraju osvojio titulu bez poraza.
Kada to Njemačka nije mljela?
Njemački stil igre možda se promijenio posljednjih godina, ali napadačka orijentacija nije. Kada to Njemačka nije mljela i dominirala na travnjaku? Rijetki su to bili petci. Uostalom, ako ćemo realno, prisjetimo se one slavne utakmice s Hrvatskom i tko je zapravo bio najbolji hrvatski igrač, čak i u trenucima kada je Hrvatska imala igrača više. Bila je to partija života Dražena Ladića, koji je branio u transu i bio vjerojatno najzaslužniji za povijesni hrvatski trijumf, te poslije toga osvajanje nama Hrvatima tako drage i do sada nenadmašene bronce.
O okusima možemo raspravljati, ali o kvaliteti ne, jer jedino mjerljivo mjerilo kvalitete su rezultati. Sve ostala spada u domenu mišljenja. Naš je zaključak da se trenutačno ne događa ništa što već nismo u nekoliko navrata gledali kroz povijest. Naravno da se njemački stil igre mijenjao i prilogođavao kako je nogomet evoluirao, iako su neke stvari ostale iste ili slične. Tako je sa svim momčadima i reprezentacijama. Kao da se Brazil nije mijenjao. Međutim, znači li to da su imali bolje generacije od Peleove? Baš i ne.
Znanje je ključ priče
Ova Njemačka je odlična, realno, trenutačno najjača na svijetu, možda i zato što je Brazil daleko od stare slave, ali prema našem skromnom mišljenju još uvijek nije na razini momčadi iz 1990., kao ni što Leon Goretzka nije Matthaeus i vjerojatno nikada neće ni biti.
Po tom pitanju slažemo se s Dejanom Savičevićem, slavnim crnogorskim nogometašem, legendom Crvene zvezde i Milana te istaknutim članom jugoslavenske reprezentacije koja se sučelila Nijemcima na Svjetskom prvenstvu 1990. u skupini i pretrpjela težak poraz (4:1). Elf je u Milanu igrom i rezultatom pregazio doista potentnu i velikim talentima ispunjenu Osimovu momčad kao „fap žabu“. Savičević je često znao istaći da je to momčad protiv kakve se u svojoj velebnoj karijeri nije sučelio. Krasio ju je neviđeni „druk“, snaga, trka, pritisak, organizacija, samopouzdanje i puno, jako puno znanja. Znanje je ključ, bez toga ne ide koliko god bili spremni i fizički jaki. Pitajte Engleze, i oni su snažni i puno trče... Rezultati, uostalom, sve govore.
