U šlapama se šetao maksimirskom travom kao dvorištem, kao da ide provjeriti je li se razgorila vatra na roštilju, počešao se lijeno po trbuhu, osvrnuo oko sebe i shvatio da ga gleda 40 tisuća ljudi, ponudio je prepoznatljivi mangupski osmjeh i napeo biceps...bure baruta se zapalilo...
Igrale su se posljednje dvije minute četvrtfinalne utakmice na Kutiji Šibica. Štefanje, 'Dvojka' Doma sportova je puna, CB Temple u 'Firenza ljubičastom' protiv favorita Mal Gala. Favorite predvode Capar, Korab Morina i ostala krema hakla, a Temple Bišćan, Šimić, Šokota i...čovjek koji ulazi posljednje dvije minute - Silvio Marić.
'Škembica' je tu, dres je popunio kao ragbijaš, ali u toj 38. minuti ''Dvojka'' je eksplodirala. Mara je do tada sjedio na klupi i odlučio je pokazati ''da igra za raju i zanemaruje taktiku''. Daleko od prave forme, ali kad se odlučuje, Mara mora na teren. Zapljeskali su i protivnici, ali polufinale im nisu dali. Svejedno, vjerojatno bi sve i jedan iz Mal Gala dao sve da može doživjeti takav prijem publike kao Silvio Marić te večeri.
Klasična zagrebačka priča, djed ga je učlanio u Dinamo, nekoliko tramvajskih stanica od stadiona, prošao je mlađe kategorije u maksimirskom klubu. Seniori su početkom 90-ih dobili nadolazećeg superstara. Kragna prema gore, 'talijanka', crne ''Lotto'' kopačke i radijus kretanja od 16 do 16.
Lagan na jeziku, neuhvatljiv na terenu, Marić je bio pravi prototip modernog nogometaša. Paker, trkač, strijelac. Štef Lamza bez brkova. Dobro, nije padao s balkona, padao je ispod šanka, padao je na manekenke, a na njega su padale tinejdžerke. Ne zaboravite, tada su srednjoškolke osim postera Backstreet Boysa lijepile ''Silvija i Darija''. Marić i Šimić su imali prvi Fan Club.
Pokazao biceps na ''crno-belima''
Dinamov ''Golden Boy'' zasjao je onda kada je to klupska povijest najviše trebala. Onaj biceps iz uvoda teksta bio je sat i pol prije utakmice s Partizanom. Bio je jedan od tragičara na JNA stadionu kada je tadašnja Croatia izgubila 1:0, ali je već na povratku obećao ''prolazimo – nemaju šanse''.
''Dobivamo 5:0, Mara će zabiti dva komada'', sjećam se jednog tipa u anketi na televiziji prije utakmice. Tada kladionice nisu bile u điru, šteta za nepoznatog Nostradamusa.
Nakon 90 minuta najemotivnije utakmice maksimirskog kluba u posljednjih dvadesetak godina, pisalo je ''igrač utakmice – Silvio Marić.'' Sve nakon toga je uz njegovo ime bilo kao u onim NBA foršpanima. Izaberite koji god želite, možda onaj najjednostavniji ''samo nebo je granica''.
No, maksimirski Concorde prizemljio je Saša Paska. Branič Rijeke slomio je Mariću nogu i uzeo dobar dio čarolije maksimirske 'četvorke'. Da četvorke, jer Marića brojke nisu dirale. Tako je 1997. izašao jedan tekst u SN o tome što voze igrači Dinama, pored svakog je bila fotografija njegove lađe, a jedino su na Marinoj slici bile – tenisice.
Tenisice su doduše, koju godinu poslije, što je najavio i u Knjazovoj svlačionici, postale Lamorghini Diablo. A da nogomet, ostalo je još ponešto i nogometa u Marićevim nogama nakon Paske. Newcastle je istovario vreću para i pridružio ga Sheareru i društvu. Maru se pak zapamtilo samo po busenu trave na Wembleyju koji mu prema njegovim riječima nije dao da zabije u finalu FA kupa protiv Manchester Uniteda.
Uslijedili su Porto, Panathinaikos i dva povratka u Dinamo. Davao je Mara neke naznake starog Mare, ali sve nakon Paske je, ruku na srce, bila ''podgrijana juha.'' Daleko od dečka koji je obećavao puno pa čak zaigrao i kao desni bek (neka se javi neki napadač koji nije bio desni bek kod Ćire) na Mundijalu u Francuskoj.
Izvan terena je ipak servirao svoja najbolja izdanja. Još se pamte simultanke kod Malnara, dijalozi sa pokojnim Spajkijem, porno divom Lidijom, kao i nikad razjašnjen misteriji, Sveti Duje vs. Marić.
''Sveti Duje je pomaknuo stativu'', izjavio je nakon što je s pet metara u derbiju promašio prazan gol i pogodio okvir vrata. Da se dijele ''Zlatne lopte'' za najbolje izjave, Mari bi je uručio odmah. Kao i onu za ''životno djelo''. Već zapravo zamišljam dodjelu…
''A nagradu 'šankom protiv lopte' akademskog nogometnog kipara Blaža Sliškovća uručujemo velikom nekadašnjem modrom asu Silviju Mariću.''
Marin zarazni smiješak pri dodjeli nagrade i dvadeset godina poslije napeti biceps prema publici, kao onog povijesnog predvečerja na Maksimiru...
