Hrvatska lovi plasman u Rusiju u posljednja dva kola kvalifikacija. Nije pretjerano reći da je očekuju sudbinske utakmice. Na kocki je puno toga, jer HNS-u i reprezentaciji prijeti raspad na svim razinama. Nakon utakmica s Finskom i Ukrajinom raspliće se sudbina Vatrenih i izbornika Ante Čačića, ali i predsjednika HNS-a Davora Šukera te cijelog Saveza.
Ako Hrvatska ne izbori Mundijal, Čačić će sigurno abdicirati, a Šuker vrlo vjerojatno. Teško da će Šuker dobiti novi mandat na izbornoj Skupštini ako Vatreni ostanu na pragu Rusije i u ispražnjenu kasu Saveza ne kapnu već upisani milijuni dolara. Jedna nesreća najčešće ne dolazi sama; HNS bi izgubio velik novac i tako što bi Hrvatska vrlo vjerojatno ispala iz elitne skupine Lige nacija koja počinje nakon SP-a.
Senatori bi možda digli ruke
Lako je predvidjeti da će u tom slučaju poslovično hipokritične glavešine HNS-a spašavati svoju kožu na sve načine, a u tom slučaju morat će nekog žrtvovati, jer moral im ionako nije jača strana pa da sami podnesu ostavke. Najlakše i najbezbolnije odreći će se Čačića i Šukera, i nadati se da će prefarbati javnost.
Lako je moguće da bi uslijedio i raspad ove generacije. Senatori bi se možda odlučili povući, prije svih Modrić, Ćorluka i Mandžukić, a možda i Rakitić. Tko zna, možda još netko odluči reći zbogom zbog revolta, preopterećenja ili nečeg trećeg. Lovren nam se čini kao prvi kandidat.
Eto, samo ukratko što bi se sve moglo dogoditi ako Vatreni ne izbore Svjetsko prvenstvo. Da se crni scenarij ne bi dogodio, Hrvatska večeras prvo mora pobijediti Finsku i pričekati rezultate ostalih utakmica u skupini kako bi se vidjelo što će joj trebati u Ukrajini, gdje će pasti konačna odluka.
Isprazne fraze ne donose pobjede
Hrvatska kao sasvim sigurno najsnažnija reprezentacija skupine, gledajući pojedinačnu vrijednost igrača i FIFA-in renking, nije si smjela dopustiti da joj plasman na Svjetsko prvenstvo ovisi o zadnjoj utakmici kvalifikacija, i to još na papiru najtežem gostovanju. Mnogi će reći da od plakanja za propuštenim nema koristi, da je to već proliveno mlijeko, da se treba se koncentrirati na ono što dolazi.
Uglavnom se slažemo s tom konstatacijom, ali mislimo da treba upozoriti na ne tako davnu prošlost kako se ne bi ponovile pogreške i kako bi se izvukli ispravni zaključci. Deklarativno emitiranje optimističnih nota i svekoliko uvjeravanje javnosti kako će sve dobro završiti samo zato što je to Hrvatska i što su njezini igrači višestruko vrjedniji od suparnika neće donijeti ništa dobro.
Nisu li hrvatski reprezentativci i prije gostovanja na Islandu i u Turskoj prštali od optimizma i davali lakonske izjave tipa „najbolji smo kada je najpotrebnije", „mi smo Hrvatska“ i slično.
Najveći zalog optimizma: veća kvaliteta i opća mobilizacija
Isprazne fraze ne donose pobjede i ne jamče baš ništa, jer samo je teren jedino mjerilo. Činjenica jest da je Hrvatska u prošlosti najbolje rezultate postizala kada se do maksimuma podigla razina opće mobilizacije na svim razinama. Međutim, samo je djelomično točno da su hrvatski nogometaši najbolje funkcionirali kada su bili izloženi najvećim kritikama medija i javnosti.
Ponekad je to bio dobar recept za podizanje unutrašnje kohezije i raspirivanje dodatnog motiva i inata, ali isto su tako nerijetko pucali pod pritiskom velikih očekivanja, posebice na velikim natjecanjima. U kvalifikacijama je to ipak najčešće završavalo happy endom.
Glavni razlog zašto je Hrvatska uglavnom uspijevala proći kvalifikacije jest taj što je imala dostatnu kvalitetu u odnosu na glavne konkurente, dok je na velikim natjecanjima bilo obratno i zato često nije ispunila očekivanja.
Kada je Hrvatska sto posto mobilizirana i usredotočena, a nadam se da je to sada slučaj, ta dostatna kvaliteta u odnosu na Finsku i Ukrajinu najveći je zalog našeg optimizma da će se na kraju, ovako ili onako, uspjeti plasirati na Svjetsko prvenstvo. A što će biti u Rusiji, to je već neka sasvim druga priča.
