Hrvatska je slavodobitno prošla kroz Kijev, zadržala je realnu nadu za plasman na Svjetsko prvenstvo, no stari problemi su ostali. I što sad? Dan poslije emocije su slegle, glave ohladile, trezvenije se može razmišljati. Vjerujemo da se malo tko neće složiti da Zlatko Dalić treba ostati na izborničkoj poziciji. Vukao je dobro poteze u Kijevu i zaslužio je voditi reprezentaciju u doigravanju za Svjetsko prvenstvo, a i dalje ako izbori Mundijal u Rusiji.
Međutim, treba li sve što se do sada događalo u i oko HNS-a prebrisati krpom i krenuti dalje kao da se ništa nije dogodilo? Taj scenarij gledali smo već nekoliko puta i svi znamo kako je to obično završavalo. Einsteinova teorija ludila glasi: uvijek iznova ponavljati iste pogreške i očekivati drugačije rezultate.
Da bi se promijenio utabani scenarij, moraju se povući neki odlučni potezi. Namjerno pišemo ovaj tekst nakon pobjede, da ne ispadne kako upozoravamo na očite probleme samo kada se gubi. Dapače, pisali smo i ponavljamo – nakon pobjeda najvažnije je i najkorektnije upozoravati na probleme kako bi se oni riješili prije nego što stignu porazi.
Mora se stati na kraj improvizaciji i samovolji čelnih ljudi HNS-a
Jer, ako želimo da hrvatska reprezentacija i općenito hrvatski nogomet napreduju, mora se stati na kraj improvizaciji i samovolji čelnih ljudi HNS-a. Namjerno ističemo čelnih ljudi, a ne cijelog Saveza ili dobrog dijela ljudi koji tamo rade. Mnogima od njih ne može se ništa posebno prigovoriti. U HNS-u ima kvalitetnih i stručnih ljudi koji samo rade svoj posao.
Oni ne vode politiku Saveza, ne sudjeluju u donošenju ključnih odluka, njih zapravo nitko ništa ne pita. Stoga ne treba miješati kruške i jabuke, odnosno čelnike i njima podložne radnike, kao ni želju najvećeg dijela navijača za uspjehom reprezentacije i u isto vrijeme njihovo očito nezadovoljstvo radom čelnika Saveza. To su dvije potpuno različite stvari koje prozvani namjerno žele poistovjetiti kako bi zaštitili sebe i svoje fotelje.
Da ne širimo priču, zadržimo se samo na problematici seniorske vrste. Posve je jasno da današnja hrvatska generacija, za koju ćemo se složiti da je najnadarenija od „brončanih“, puni potencijal može dostići isključivo uz maksimalnu logističku podršku Saveza, a Hrvatski nogometni savez je sve samo ne maksimalno profesionalan i savršeno organiziran. To je isključiva krivica čelnika Saveza. Oni su najodgovorniji za konfuzan rad Saveza te očito srozavanje, što je još pogubnije, kultnog statusa Vatrenih i toliko puta opjevane sinergije reprezentacije i navijača.
Uspjeli su uništiti zajedništvo navijača i reprezentacije
U najvećoj mjeri zbog njihova ponašanja mnogim se navijačima i građanima reprezentacija zamjerila ili su u najmanju ruku postali potpuno ravnodušni. To je činjenica koju ćemo lako zamijetiti ako se samo malo okrenemo oko sebe, popričamo s ljudima ili bacimo oko na društvene mreže i brojne komentare. To je ujedno i najveći poraz trenutačne vrhuške HNS-a; uspjeli su uništiti ono što se još do prije nekoliko godina smatralo neuništivim – zajedništvo navijača i reprezentacije.
Istini treba pogledati u oči: taj duh zajedništva neće se tako lako vratiti sve dok je trenutačno vodstvo u sedlu. To je valjda svima jasno. Mogući plasman na Svjetsko prvenstvo, pa čak i uspjeh u Rusiji samo će pomesti prašinu ispod tepiha, a ispod HNS-ova ćilima veće su tone prljavštine i više nema mjesta za novo brdo smeća. Problemi će ponovno eskalirati prije ili kasnije i prelomit će se preko leđa reprezentacije. To nije tako teško predvidjeti.
Po stoti put ponavljamo: u interesu je hrvatskog nogometa da se reprezentacija plasira na Svjetsko prvenstvo, to je u interesu države i naroda, ali kome je u interesu ostanak na vlasti po svaku cijenu trenutačne garniture koja je od Saveza napravila možda i najomraženiju instituciju u zemlji, a priznat ćete, to je iznimno teško „ostvarenje“ s obzirom na to kakvu konkurenciju imaju u državnom aparatu. Naravno, autističnim čelnicima HNS-a svi su krivi osim njih samih, no nema tog PR tima i spinova koji ih mogu oprati, jer toliko su kompromitirani da je to neoperivo.
Izbor izbornika najbolji primjer rada HNS-a
Uzmimo samo za primjer izbor izbornika. Zar je trebalo doći do ovakve situacije da se trpi očigledno nedoraslog izbornika sve dok nije dogorjelo do noktiju? Da bi se ušlo u srž problema, dovoljno se koncentrirati samo na jednu svima vidljivu točku: po kojem se uopće kriteriju izabiru izbornici i tko donosi ključne odluke? Da postoji stručan i korektan kriterij, neki nikada ne bi postali izbornici.
Na tom primjeru najbolje se ogleda rad čelnih ljudi Saveza, čija se strategija mijenja od slučaja do slučaja, od mjeseca do mjeseca, od privatnog do privatnog interesa. Uz izbor izbornika seniorske vrste, slučaj Romea Jozaka možda je i najeklatantniji primjer što se tiče vođenja stručne politike, a lakrdija oko kampa na Sveticama najbolje ilustrira organizacijske sposobnosti ili bolje rečeno nesposobnosti vodećih ljudi Saveza.
Reprezentativci ne bi smjeli šutjeti, već smo objasnili zašto bi trebali javno progovoriti, ako ne žele da im se ponavljaju iste stvari. Na kraju krajeva, njih se to najviše tiče. Ako svi zajedno želimo napredak, ako svi želimo uspjeh na Svjetskom prvenstvu i na budućim natjecanjima, mora ili bi trebalo doći do promjena. Ali ne kozmetičkih, nego istinskih, dubinskih promjena. No, kolika je šansa da do dođe reforme?
Nogometaši i treneri šute, kao da čekaju crveni tepih
Nismo previše optimistični, potpuno nam je jasno da trenutačna garnitura neće otići sama ni po koju cijenu. Oni su se odavno poistovjetili sa Savezom, reprezentacijom i hrvatskim nogometom te će sve učiniti da zadrže poluge moći u svojim rukama. Na vidiku nema ni progresivnih snaga koje bi se upustile u bitku. Današnji i bivši igrači, treneri i sportski djelatnici uglavnom mudro šute i bore se za svoje partikularne interese.
Nitko ni da zucne, mislimo javno, dakako da potajno po birtijama gruntaju. Čast iznimkama. Imamo osjećaj kao da mnogi čekaju da za njih drugi postave leđa, a da oni dođu na gotovo, da im se samo podastre crveni tepih i da preuzmu Savez. Uz navijače, jedini koji se usuđuju nešto javno reći uglavnom su novinari. I to tek poneki.
Dok je tako, situacija se neće tako lako promijeniti. A možda ni ne treba, možda je ovako najpravednije, jer koliko se borite, toliko ste i zaslužili. Ako nogometaši i struka, a njih se situacija u HNS-u najviše tiče, misle da je ovako dobro, zašto mijenjati!?
