''Tamo gdje su se nekad za prevlast borili LeBron James i Kobe Bryant, odjednom je prvo lice NBA lige postao s osmijehom na licu vitki 28-godišnji Stephen Curry koji ima mogućnost da protivnike zasipa tricama. Igra se promijenila, a Curryjevi Warriorsi najnoviji su korak u sporoj, višedesetljetnoj evoluciji košarke. Da biste to razumjeli, morate se vratiti 25 godina unatrag, do Olimpijskih igara 1992. godine'', piše Hawking.
Igre u Barceloni 1992. ostat će upamćene po najjačoj momčadi koja se ikad okupila. Američkom košarkaškom 'Dream Teamu' s Jordanom, Birdom, Magicom i ostalim velikanima u sastavu. Najveće NBA zvijezde su tada došle do zlatne medalje pobjeđujući protivnike s prosječno 43,8 poena razlike.
''Ipak to nije bila momčad koja nas zanima u ovoj priči. Mi ćemo se baviti s najvećom momčadi koja nikad nije postojala, momčadi koja se raspala prije nego su Igre počele i momčadi koja je jedina mogla stati nasuprot najvećem 'Dream Teamu' u povijesti: košarkaškom reprezentacijom Jugoslavije 1992. godine, koji nikad nije zakoračio na parket u tom sastavu'', navodi američki novinar i nastavlja:
''Povijest velike momčadi Jugoslavije u kasnim 80-ima i ranim 90-ima prošlog stoljeća i način na koji se raspala, najbolje je dokumentirana u filmu 'Jednom braća'. U njemu je osobito dobro prepričano kako je raspad Jugoslavije postavio igrače koji su nekoć bili prijatelji, osobito srpskog centra Vladu Divca i dinamičnog hrvatskog beka dražena Petrovića, jedan nasuprot drugoga. Doduše, košarkaška ostavština te momčadi ipak je nedovoljno dokumentirana, jer je to vjerojatno najutjecajnija momčad u zadnjih 25 godina. Zaboravite na Jordanove Bullse, na Spurse, na bilo koju LeBronovu ekipu ili Warriorse: Jugoslavija je tvorac moderne igre kakvu danas poznajemo.''
Na vrlo dobar način autor je napravio potom usporedbu između europske i američke košarke i shvaćanja iste.
''Košarka je fascinantna jer je ona nešto između individualnog i momčadskog sporta. U nogometu postoji 11 igrača na terenu i čak ni najbolji na svijetu ne može sam da nosi cijelu momčad, što se može vidjeti na primjerima Lionela Messija i Cristiana Ronalda kada igraju za reprezentaciju. Individualni sport kao što je tenis je potpuna suprotnost – pobjeda i poraz ovise samo o jednoj osobi. Košarka je nešto između individualizma i kolektivizma. Pet igrača je dovoljno za momčadsku igru, a jedan igrač može imati ogroman utjecaj na utakmicu. Igrač poput Jordana ne može sam da osvoji titulu, ali može doći vrlo blizu. Čak i igraču kao što je on trebali su igrači poput Pippena i Kukoča'', piše Hawking.
''Uvijek je postojala fundamentalna razlika između europske i američke košarke. Europskoj košarci je oduvijek bio prioritet timski rad i marljivost, dok se američka košarka svodila na individualizam i zabavu. Europska košarka počiva na osnovama, dok se američka svodila na atleticizam i sirov talent. Europska košarka je samokontrola, a američka samoizražavanje. To je kada se stvari pojednostave.''
I tu dolazimo do Olimpijskih igara 1992. i okršaja koji nikad nismo vidjeli.
''Američki Dream Team iz 1992. godine je momčad sastavljena od najvećih igrača koji su ikada zajedno kročili na parket. Njihova individualna briljantnost je bila tolika da se kemija unutar momčadi nije ni dovodila u pitanje. S druge strane, Jugoslavija je također imala briljantne individualce. Petrović je bio potencijalna NBA zvijezda, eksplozivni strijelac i šuter čija je karijera tragično završila prometnom nesrećom 1993. godine., dok je Kukoč bio jedinstveni igrač čija mu je svestranost omogućavala da brani i napada svih pet pozicija. Tu je bio i Divac koji je promijenio ulogu centra i imao veliki utjecaj na NBA ligu, ali i na napad svoje momčadi kao razigravač. Momčadski napad išao je preko njega isto onoliko koliko i preko Petrovića i Kukoča'', navodi Hawking i dodaje:
''To je bila savršena momčad. Pogledajte neku od utakmica Jugoslavije sa Svjetskog prvenstva 1990. godine, koje su osvojili lako i uvjerljivo. Djeluje kao da gledate staru snimku utakmica Warriorsa. Golden State se oslanja na individualnu briljantnost svojih zvijezda, ali se još više oslanja na način na koji igraju zajedno, baš kao što je to radila reprezentacija Jugoslavije. U napadu su dijelili loptu zapanjujuće brzo, a u obrani rotirali vrlo efektno. Njihova mogućnost da unište protivnika nije zavisila od toga hoće li biti jači ili brži, nego od discipline i međusobnog povjerenja.''
''Bili su vrhunac europskog pristupa košarci i ne čudi što je ovaj pristup pronašao svoj put u NBA ligi tijekom posljednja dva desetljeća jer američka košarka nije mogla napredovati nakon 'Dream Teama'. Nije se mogla složiti bolja momčad od te. Već 'Dream Team' 2 je bio skup igrača koji nisu uspjeli da se probiju u prvi.''
Nakon toga je američka košarka doživjela veliku promjenu, a nije slučajno da je u posljednjih 20 godina najuspješnija momčad postao Popovichev San Antonio, koji je dovodio najviše igrača izvan SAD-a. Popovich je u Spurse doveo niz neameričkih zvijezda i pritom osvojio pet naslova prvaka.
''Ipak, najbolja sezona u povijesti pripada Golden State Warriorsima. Warriorsi, koji su ostvarili 73 pobjede nevjerojatno su ličili na veliku momčad Jugoslavije koja to nikad nije bila. Ljudi se često pitaju što bi bilo da se Jugoslavija nije raspala i odigrala taj turnir 1992. godine. Na kraju je Hrvatska osvojila srebro s Petrovićem i Kukočem u petorci i pružila kakav takav otpor 'Dream Teamu'.''
''Nikad nećemo saznati što bi se dogodilo u tom okršaju, ali za mene nije najveća tragedija da svijet te godine nije vidio susret dvije najveće reprezentacije svoje generacije, već što svijet nije vidio najveće eksponente američke i europske košarkaške filozofije. Ipak, s druge strane, možda taj okršaj i nije bio potreban, jer kako je izgledao razvoj košarke u narednih 25 godina, sve više izgleda da su Europljani izašli kao pobjednici'', zaključio je Tom Hawking.
