Nije prvi put da je Hrvatska potopljena. Samo se ovaj put dogodilo nešto ranije i od neočekivanog suparnika. Oni koji prate reprezentaciju dobro znaju da 'prokletstvo' traje već 20 godina. Izuzmemo li Eurobasket u Sloveniji, gdje su se neke stvari poklopile, sve ostalo bilo je poprilično neslavno. Neki put su se umiješali i suci (kao na Eurobasketu u Srbiji), ali gotovo uvijek Hrvatska je sama bila kriva za bolna prizemljenja.
Sumrak hrvatske košarke: Sramota koja se nije smjela dogoditi
I što sad? Čekat će se neke nove klince i euforiju. Nadati se da se opet na okupu nađe sjajan potencijal te slušati hvale ostalih stručnjaka kako je to momčad za medalju. Kao prvo, treba stvoriti momčad. A momčad i kult reprezentacije grade se godinama i sustavno. Za početak je potrebno imati sposobne (ne podobne) ljude u savezu koji će živjeti za košarku i neovisnog izbornika s duljim mandatom. Što se napravilo? Gledalo osobne interese u savezu i potrošilo Perasa za jedno prvenstvo. I za par dana sve po starom.
Ne promijeni li se nešto iz temelja, ali doslovno iz temelja, ne samo smjenom na klupi ili promjenom par igrača, ništa se neće promijeniti na bolje. Uostalom, tako je već 20 godina. Doživjeli smo slične poraze nakon kojih je bilo razglabanja što i kako dalje i ništa se nije promijenilo. Stanje u košarci samo je gore. Ostali ulažu, a mi stojimo na mjestu. Nema više nekih starih, romantičnih vremena u kojima su protivnici padali do poluvremena, a medalje se osvajale i s 40-ak razlike. Danas svi igraju, a većina pritom i radi.
Ako se ne uhvati korak s vremenom, bit će još gore
Košarka je globalni sport i u tom se pravcu kreće. Isto je i s kvalitetom. Ako se brzo ne uhvati korak s vremenom, sve će izgledati puno gore nego sada. Jednostavno će biti prekasno. Već danas potrebne su tektonske promjene u načinu rada i cjelokupnoj filozofiji. Katastrofa koja se dogodila nije bila slučajna, nego plod sustavno lošeg poimanja i vođenja reprezentacije. Odluka koje su bile dio kompromisa i ugađanja nekim drugim ciljevima.
Jednake rezove potrebno je napraviti u igračkom kadru. Nekima se definitivno treba zahvaliti, ali i prihvatiti realnost da Hrvatska trenutno nema momčad za medalju i da su četvrtfinala utemeljena stvarnost. Zasad. Dok na scenu ne stupi jedna drugačija i bolja grupa individualaca. Nema više nerealnih snova. Mora se spustiti na zemlju i početi iznova.
Aktualni kapetan Roko Leni Ukić (30) odigrao je možda posljednju utakmicu za reprezentaciju. Hrvatska je na prvenstvu bila 17. po asistencijama, a sva tri playmakera koja su bila u kadru zajedno su imala manje asistencija od Krune Simona. Pogubno. K tome je jedan od njih Draper (31), koji je kao stranac trebao donijeti prevagu. Ako ga se već uzelo. No, čovjek nije odradio pripreme i na kraju je završio kao treći u rotaciji. Ni on ni Lafayette nisu ta kvaliteta koja je potrebna. Najbolji primjer su Makedonija i Bo McCalebb.
To je možda najbolnija pozicija u reprezentaciji, ali onda se moramo zapitati što se radi u mlađim kategorijama kad se praktično od Mulaomerovića nije proizvelo ozbiljnog playmakera. I što se tu misli poduzeti? Slično je i s visokim igračima, koji su ispali najlošija karika. Mnogi su nakon Češke komentirali da Tomića momentalno treba izbaciti iz reprezentacije. Međutim, Tomić nije slučajno bio u petorci Eurolige. To su činjenice, kao što je i nesporan njegov potencijal. Ono što nedostaje je sustav igre koji će njemu odgovarati. Ako ga se već želi iskoristiti na najbolji mogući način.
To su situacije koje se pripremaju i prepoznaju na parketu. Slično je i sa Šarićem. Nije previše pokazao na 'četvorci', a zna se da ima dobru viziju i igru s loptom. Njemu se također treba naći najbolja moguća uloga (pokazao liderske sposobnosti), iako pod hitno treba poraditi na šutu. Rudež je, pak, bio kriminalan. Čovjek kao da nije ni došao na Eurobasket. Izraziti šuter koji je na prvenstvu šutirao tek deset posto iz igre i 15 posto za tri poena. A NBA igrač. Ni Bilan se nije proslavio, ali prvenstveno iz razloga što je na terenu proveo svega 20 minuta i očito se na njega nije ozbiljnije računalo.
Što nas čeka u budućnosti?
Od onih koji tek dolaze svakako treba obratiti pažnju na Marka Arapovića (19), Antu Žižića (18), Dragana Bendera (17) i Ivicu Zubca (18). Ako treba, pozvati ih sve odjednom i krenuti ispočetka. Nauštrb rezultata kojega ionako nema. Tu su i Lovro Mazalin (18) te Nik Slavica (18). Nitko ne tvrdi da će oni nužno postati veliki igrači, ali su definitivno materijal od kojeg se može stvarati jedna nova generacija. Na čelu s Bogdanovićem, Šarićem i Hezonjom.
Nažalost, Hrvatska je ostala bez Igara u Riju. Jedino ako kojim slučajem savez ne izdvoji 1,7 milijuna eura za kvalifikacijski turnir, kojega će htjeti i Turska, Njemačka, možda Rusija i sve one košarkaški ambiciozne nacije koje se ne nađu među sedam na ovogodišnjem Eurobasketu. A to je družina s puno debljim džepom i boljim poznanstvima u Fibi.
Već smo secirali 'slučaj Tomas' i žao nam je što se ponovno ozlijedio, ali njegovo pozivanje pokazalo se velikom pogreškom. Momčad je previše ovisila o energiji, a ostala kratka u rotaciji. Jedno s drugim nikako ne ide. S druge strane, Simon (30) i Žorić (30) zaslužili su najveće ocjene za prikazano tijekom turnira. Žalosno je, pak, što su se njih dvojica i najbolje psihički pripremila za to. U budućnosti teško da će konkurirati za više od idućeg Eurobasketa, koji je na rasporedu 2017. godine. Ako i tada. Nakon toga, Europsko prvenstvo igrat će se svake četiri godine.
Bogdanović i Hezonja su posebna priča. To je dvojac koji uz Šarića mora biti dio budućnosti. Jedan je imao pehova s ozljedama i ispao iz ritma, dok je drugi tek osjetio prve konkretnije reprezentativne minute, ali i pokazao kako mu nedostaje puno iskustva. No, ni jedan od njih nije vođa na terenu. Možda najviše Šarić. O tome i njihovim ulogama vodit će računa novi izbornik. Nadamo se s malo većim povjerenjem i dugoročnim planom. Ali i znanjem koje će biti potrebno kako bi se sve posložilo. U suprotnome nas čeka 'deja vu'.
Stanje uopće nije dobro. Dapače, alarmantno je već odavno, samo se svaki put iznova vraća na početak i postavljaju ista pitanja. No, što se to napravilo da bi bilo bolje? Gdje je sustav? Koji je to rezultat ostvarila hrvatska košarka? Ne računajući mlađe kategorije. Ako se po 'stoti' put ne nauči na svojim pogreškama, bolje se nije ni zaslužilo. Ostat će jedna lijepa uspomena na 90-e i vrijeme kad je Hrvatska bila košarkaška velesila.
