Hrvatska reprezentacija bolno je ispala u osmini finala Eura od Španjolske rezultatom 5:3 poslije produžetaka. Bio je to jedan od najbolnijih poraza u novijoj povijesti Vatrenih, a ekipa Nove TV i reporter gol.hr-a proživljavali su vlastitu dramu iza kulisa najbolje utakmice prvenstva zasad.
Zlatko Dalić, Luka Modrić i društvo ispisali su još jednu uzbudljivu stranicu naše nogometne povijesti. Ponedjeljak 28. lipnja ostat će zapamćen kao jedan od najluđih dana u povijesti europskih prvenstava, najdramatičniji dan dosad na tekućem Euru, jedan od najbolnijih dana za sve hrvatske navijače koji su u velikom broju doputovali u Kopenhagen i drugi najbolji dan u životu za trojac koji je taj veličanstveni sportski događaj pratio za Novu TV i gol.hr.
Reportera i komentatora te snimatelja Nove TV, Milana Stjelju i Miru Klarića, odnosno novinara gol.hr-a Andriju Vukovića, kojemu je pripalo zadovoljstvo ispričati vam ovaj spektakl…
Ali korak po korak.
U dansku metropolu navedeni trojac doputovao je još u petak oko podneva kako bi o utakmici izvještavao za našu medijsku kuću. Zadatak nam je bio gorko-sladak, bili smo među sretnicima koje su iz Hrvatske poslali domaći mediji, ali nismo mogli bili akreditirani za tu utakmicu.
Ante Rebić napao Zlatka Dalića: "Žao mi je što nismo imali nekog da iskoristi ovu generaciju"
Nova TV nije nositelj prava prijenosa, pa kolege Stjelja i Klarić ne mogu unutra, a mene je viša sila ionako poslala na ovaj zadatak pa nisam bio akreditiran.
Nažalost, kolega Ivica Medo, inače akreditirani novinar gol.hr-a za Europsko prvenstvo, bio je spriječen putovati u Dansku po povratku iz Velike Britanije i nije mogao raditi tu utakmicu, pa je dan uoči puta u cijelu priču uskočio autor ovih redaka…
Trebali smo cijeli dan pratiti navijače, ali nismo mogli na utakmicu
Dakle, trebali smo cijeli dan pratiti hrvatske navijače po gradu, hodočastiti s njima do stadiona Parken, na ulazu za televiziju i portal ispričati svoje, poljubiti vrata i okrenuti se na petama te pričekati kraj kako bismo intervjuirali navijače. To nam je iz profesionalne i privatne perspektive, jasno vam je, bila katastrofa jer smo odradili sve do utakmice, ali najbolji dio nismo mogli iz navedenih razloga.
Rekao bi naš narod - došli do Rima, nisu vidjeli papu. Otprilike je to i nama prolazilo kroz glavu, ali nekoliko minuta uoči početka utakmice odvila se serija čudesnih događaja koja nam je tu profesionalno-privatnu „noćnu moru“ pretvorila u drugi najbolji dan u životu. Valjda najbolji, zašto bi inače ovo uopće pisali, pitate se, utakmicu smo gledali, do određenog trenutka, ali najbolji smo dio propustili, zato drugi…
Vi koji ste nas pratili na Nova TV i gol.hr-u tijekom dana vidjeli ste kako je svim svjedocima događaja bilo, sjajno navijanje započelo je još u gradu točno u podne. Mnogi navijači koji su doputovali u grad okupili su se trgu Amager ispred The Dubliner puba, gdje je bio organiziran polazak kortea. Hodočašće hrvatskih navijača bilo je najavljeno u 15 sati, mi smo stigli oko podneva misleći kako ćemo pokriti sve dođemo li tad, ali kad smo se pojavili iza ugla i ugledali naše navijače, spektakl…
Vratite nam naše navijače, vapio je Dalić - i vratili su se
More ljudi preplavilo je cijeli trg već u podne. Stotine, možda već tad tisuće naših ljudi već su veselo pjevale, uživale u suncu i provodu.
"Vratite nam naše navijače", zavapio je Dalić poslije Škotske - i vratili su se.
U skupini ih nije bilo puno zbog svima dobro znanih razloga. Mnogi su otkazali dolazak, ali su zato sve naplatili u Danskoj. Uživali su u opuštenim mjerama jer su dan prije susreta svi Hrvati koji stižu iz domovine bili građani COVID zelene zone, pa su se s COVID putovnicama mogli nesmetano kretati po gradu, koji je tjedan dana prije naše utakmice popustio mjere.
U moru naših navijača bili su proslavljeni sportaši Blanka Vlašić i Luka Žorić, sportski dužnosnici poput Borisa Durlena i MMA trenera Dražena Forgača, najpoznatija hrvatska navijačica Ivana Knoll i mnogi drugi.
Naši navijači do 15 sati curili su već u prilazne ulice, do pokreta je navijanje došlo do vrhunca, a provod koji je uslijedio na hodočašću do stadiona bio je jednako spektakularan. Naši navijači samo bi nakratko prestali pjevati kad bi korteo zastao da ga svi sustignu, putem su se pjevale serenade lijepim Dankinjama koje su se zatekle u šopingu, pjevalo se svima koji su se pojavili na prozorima dok je rijeka naših navijača putovala 3,8 kilometara dug put do stadiona.
Mi smo bili s njima i snimali te događaje za navijače koji su kod kuće i uživali smo na svakom koraku. Međutim, nismo imali ulaznicu za utakmicu i u podsvijesti nam je bilo kako najgori dio našeg posla tek dolazi, a to je bolni rastanak.
Morali smo otići kad je bilo najbolje, ali dogodilo se čudo
Kad je bilo najbolje, morali smo ih napustiti, izašli smo iz kortea i taksijem otišli do stadiona. Namjestili smo se za posljednja javljanja za televiziju i portal, a kad smo ih odradili, popadali smo na pod od umora i suočili se s bolnom istinom. Sad moramo čamiti ispred stadiona i slušati Hrvate kako uživaju u utakmici koja je bila malo je reći spektakularna pa ih pričekati za komentare.
Kukali smo međusobno kako ne možemo na utakmicu i odjednom čudo. Gospodin koji je išao prema ulasku na stadion čuo je u prolazu našu priču:
"Gospodo, vas trojica nemate ulaznice?" upitao nas je prilazeći nam.
"Ne", odgovorili smo mu uglas.
"Spletom okolnosti, meni je trebala doći rodbina iz Hrvatske, međutim u zadnji su tren odustali iz privatnih razloga i imam tri ulaznice viška. Sin i ja smo, a imam pet komada", rekao nam je i uvalio tri vrijedna komadića papira za zapadnu tribinu.
Nas trojica nismo mogli vjerovati, nekoliko minuta do utakmice upale su nam ulaznice. Nas trojica imamo zajedno više od stotinu godina, ali u tom trenutku vratili smo se u djetinjstvo i slavili kao školarci.
"Ove su ulaznice i trebale pripasti klincima, drago mi je što će razveseliti nekoga njihovih godina kad već oni nisu mogli doći", rekao je naš dobročinitelj smijući se na odlasku.
Najbolji dan u životu
Krenuli smo sretno prema ulasku na stadion, ali tad smo se sjetili da imamo snimateljsku opremu, a nismo akreditirana televizija. Snimatelj Miro Klarić pogledao nas je i rekao viteški:
"Slobodno odite vas dvojica, ja ću ostati s kamerom".
"Ma nema šanse", uzviknuo je kolega Stjelja, ja sam se složio i krenuli smo hrabro prema ulazu s dječačkim osmijesima na licu ne vjerujući da ćemo gledati utakmicu.
"Najbolji dan u životu", složili smo se kolega i ja, a naš snimatelj, inače čovjek od malo riječi, kimnuo je glavom potvrdno.
Na ulazu smo se raspitali gdje su službeni kontejneri za čuvanje opreme televizija koje nisu nositelji TV prava. Uefa inače zbog strogih restrikcija ne dopušta televizijama koje nemaju prava unošenje opreme na stadion kako slučajno ne bi nijedna snimka bez dozvole otišla u eter, ali za taj kontejner morate biti akreditirani.
Nas trojica to nismo bili, ali svejedno smo pokušali. Izmoljakali smo nesretnog poštenog Danca na ulazu i on nas je otpratio do tih kontejnera kako bismo pokušali.
"Gdje su vam akreditacije?" upitao nas je njegov kolega koji je bio zadužen za čuvanje opreme ostalih televizija.
"Nemamo ih, ali…", počeli smo izmišljajući svakakve razloge.
"Gledajte, nemamo namjeru ništa snimati, svjesni smo kakvi su penali, ali imamo ulaznice i htjeli bismo na utakmicu kao navijači. Međutim, htjeli bi smo po propisima ostaviti ovdje opremu", pričao je kolega Stjelja čovjeku na ulazu, međutim on nas je hladno skandinavski uvjeravao kako ne može bez službenog komada papira preuzeti tu odgovornost.
Srbin spasio Hrvate
"Dobro je kolega, preuzet ću im ja opremu", rekao je na engleskom jeziku čovjek koji je dosad stajao sa strane šuteći pa se okrenuo prema nama i nastavio na srpskom.
"Spremit ću vam opremu u kontejner i poslije je možete preuzeti", rekao je drugi anđeo u našem "najboljem danu u životu".
"Hvala ti, majstore", odgovorili smo, obećali piće poslije utakmice i konačno ušli na stadion.
Naše oduševljenje bilo je potpuno, bili smo svjesni toga da ćemo malo prije kraja morati otići na radna mjesta ispred stadiona i dočekati prve reakcije naših navijača, ali nije nam smetalo.
Evo što kažu navijači o pogrešci sa zastavom: Većini ne smeta
"Što se može dogoditi u tih nekoliko posljednjih minuta?" mislili smo gledajući Hrvate i Španjolce na travnjaku Parkena.
Utakmica je sjajno počela, ali nastavila jako loše, vjerujemo znate svi, kako se bližio kraj, utakmica je krenula nizbrdo, a kad je Furija treći put zabila, pomirili smo se sa sudbinom i zaputili prema izlazu.
"Ovo je najbolji trenutak za odlazak, vidjeli smo najvažnije, možemo na ulaz, imamo taman vremena da skupimo opremu i namjestimo se", složili smo se i krenuli prema izlazu.
"Valjda nam neće ljudi skandirati 'kazališna publika', ne bismo mi otišli, ali moramo zbog posla", pravdali smo se jedni drugima glasno kako bi navijači u okolici čuli naš "alibi".
Otišli sa stadiona pri rezultatu 3:1
Skupili smo opremu iz kontejnera, zahvalili našem drugom dobročinitelju i pri rezultatu 3:1 namjestili se ispred stadiona.
Španjolski kolega koji je stajao kraj nas dijeleći našu sudbinu i profesionalno prokletstvo taman je sav sretan ispričao u kameru za svoju televiziju kako su Španjolci sjajno ukrotili Modrića, Kovačića i društvo, a stadion Parken zagrmio je od oduševljenja.
"Ovo mora biti naš gol", složili smo se kolega Stjelja i ja slušajući kako naši navijači slave gol Mislava Oršića.
Pogledali smo se međusobno pa sa španjolskim kolegama i kimnuli glavama ustranu.
"Možda si uzalud pričao", komentirao je kolega Stjelja kolegu Španjolca čekajući javljanje u program Nove TV.
Ostali smo čekati kraj utakmice, a Parken je još jednom proključao. Shvatili smo što se dogodilo i umjesto slavlja pogledali u pod.
"Čekaj, pa ne možemo natrag", konstatirao sam i krenuo natrag na ulaz nadajući se da će danski zaštitari imati razumijevanja, međutim nisu. Hladno su nas odbili.
"Uefina pravila, ne možete se vratiti," rekao je nama i još nekolicini hrvatskih navijača koji su pri rezultatu 3:1 napustili svoja mjesta.
Ipak drugi najbolji dan u životu
Za njih nam nije žao, ali mi moramo natrag gledati produžetke. Snimatelj Miro viteški bi pustio nas novinare i ostao čuvati opremu, međutim danski zaštitari nisu imali razumijevanja za moje profesionalne argumente.
Što se dogodilo u produžetku, sami ste vidjeli. Mi nismo uživo jer smo još dva gola morali poslušati na ulazu u stadion, na mjestu na kojem smo, da se sudbina nije uplela, ionako trebali slušati cijeli susret.
Nažalost, golovi su bili španjolski, a Hrvatska je izgubila na koncu 3:5, već to je upropastilo naš "najbolji dan u životu", a činjenica da nismo vidjeli najbolje trenutke uživo, a bili smo tamo pogurala ga je na drugo mjesto.
"Nismo vidjeli najbolji dio, došli smo u Rim, vidjeli papu, a kad smo mi otišli, počelo je najbolje," rekao je kolega Stjelja pogledavši u pod po završetku svog javljanja u program Nove TV.
"Ovo nam je izgleda ipak drugi najbolji dan u životu", gorko se nasmijao snimatelj Miro Klarić, inače čovjek od malo riječi…
