Francuz Henri Delaunay idejni je začetnik o organizaciji europskog nogometnog prvenstva. Ovom bivšem amaterskom nogometašu i sucu, koji je prestao suditi nakon što je progutao zviždaljku i polomio dva zuba kad ga je pogodila lopta u lice, ta je ideja pala na pamet još 1927., ali nije se realizirala sve do 1958., tri godine nakon njegove smrti. FIFA (Svjetska nogometna organizacija) isprva se bojala da bi organizacija europskog prvenstva ugrozila njeno svjetskog prvenstvo, koje startalo 1930., no osnivanjem UEFA-e (Europske nogometne organizacije) 1954. prokrčen je put organizaciji europskog prvenstva.

Istina, UEFA je prvo pokrenula europska klupska natjecanja, no zalaganjem Delaunayeva sina Pierrea i novinara francuskog sportskog lista L'Equipe Gabriela Hanota 1958. krenule su kvalifikacije za finalni turnira, koji se dvije godine kasnije održao u Francuskoj. Natjecanje se isprva zvalo Europski kup nacija, a tek kasnije dobili je naziv Europsko prvenstvo.

Njemačka je najuspješnija nacija sa tri titule i tri izgubljena finala. Španjolska i Francuska imaju po dvije titule, Sovjetski Savez, Češka, Italija, Nizozemska, Danska i Grčka po jednu.

Lista pobjednika i finalista:

Njemačka – 3 titule (19721, 1980, 1996), 3 finala (19761, 1992, 2008)
Španjolska - 2 (1964, 2008), 1 (1984)
Francuska - 2 titule (1984, 2000), –
Sovjetski Savez - 1 (1960), 3 (1964, 1972, 1988)
Češka - 1 (1976), 1 (1996)
Italija - 1 (1968), 1 (2000)
Nizozemska - 1 (1988), -
Danska - 1 (1992), –
Grčka - 1 (2004), –
Jugoslavija - 2 finala (1960, 1968)
Belgija - 1 finale (1980)
Portugal - 1 finale (2004)

1960., Francuska: Triler Francuske i Jugoslavije, Ponedeljnik donio naslov Sovjetima

U kvalifikacije je krenulo 17 reprezentacija, igralo se po nokaut sustavu – jedna utakmica kod kuće, druga u gostima. U kvalifikacijama nisu nastupile ponajveće europske sile toga doba Zapadna Njemačka, Italija i Engleska, a Španjolska je odlukom diktatora Francisa Franca u četvrtfinalu istupila iz natjecanja, jer nije željela igrati protiv Sovjetskog Saveza, najvećeg političkog zaštitnika republikanaca u Španjolskom građanskom ratu.

Na finalni turnir plasirala se Francuska i tadašnje tri komunističke zemlje - Sovjetski Savez, Čehoslovačka i Jugoslavije, čije su boje tada branili hrvatski nogometaši Dražan Jerković, Tomislav Crnković, Željko Matuš, Željko Perušić, Ante Žanetić, Tomislav Knez i Branko Zebec. Za Jugoslaviju su, među ostalim, tada još igrali velikani poput Dragoslava Šekularca, uz Jerkovića možda i najveća zvijezda te momčadi, Bore Kostića, Milana Galića, Vladimira Durkovića, Fahrudina Jusufija...

Sovjeti su lako prošli Čehoslovačku pobijedivši je u Marseilleu sa 3:0. Utakmica između domaćina Francuske i Jugoslavije bila je pravi triler. Igralo se na pariškom Parku prinčeva. Kada je Francuska povela 4:2 u 62. minuti golom Françoisa Heuttea, mnogi su pomislili kako je utakmica riješena. Međutim, u posljednjih petnaest minuta utakmice dogodio se dramatični obrat. Jugoslavija je u posljednjih 15 minuta utakmice postigla tri pogotka. Pokojni Dražan Jerković, najveći centarfor zagrebačkog Dinama i, uz Davora Šukera, hrvatskog nogometa uopće, postigao je posljednja dva gola. Drugi i treći pogodak na toj utakmici za Jugoslaviju zabili su nekadašnji desni half Hajduka Ante Žanetić i napadač Dinama Tomislav Knez.

U utakmici za treće mjesto Francuska je pobijedila Čehoslovačku 2:0, a Sovjetski Savez slavio je u finalu protiv Jugoslavije 2:1 nakon produžetka. Izvješća govore da je u finalu čuda radio neponovljivi Lav Jašin, najveći vratar svih vremena. Jugoslavija je povela pogotkom Milana Galića, imala je i nekoliko odličnih šansi, ali Jašin je branio u nevjerojatnoj formi. Nije ga uspio svladati ni ponajbolji golgeter svojeg doba - Jerković. Sovjetima su preokret donijeli Slava Meterveli nakon pogreške vratara Blagoje Vidinića, te Viktor Ponedeljnik, jedan od najvećih ruskih nogometaša svih vremena, koji je postigao pobjednički pogodak u 113. minuti.

Najbolji strijelci turnira: 2 - Dražan Jerković , Milan Galić (JUG), Francois Cuette (FRA), Valentin Ivanov, Viktor Ponedeljnik (SSSR)

Igrač turnira: Viktor Ponedeljnik (SSSR)

Momčad turnira: Lav Jašin (SSSR), Vladimir Durković (JUG), Ladislav Novák (ČSFR), Igor Netto (SSSR), Masopust(ČSFR), Valentin Ivanov (SSSR), Slava Metreveli (SSSR), Milan Galić (JUG), Viktor Ponedeljnik (SSSR), Dragoslav Šekularac (JUG), Bora Kostić (JUG)

1964., Španjolska: 'Furija' na krilima Luisa Suareza

U kvalifikacijama je sudjelovalo 29 reprezentacija, a na finalni turnir su se plasirali Španjolska, Sovjetski Savez, Mađarska i Danska. Sovjetski Savez pobijedio je najveće iznenađenje kvalifikacija Dansku 3:0 u Barceloni. Zanimljivo da je Danska u izlučnoj utakmici za finalni turnir tek nakon treće utakmice (3:3, 2:2, 1:0) svladala Luksemburg, koji je prije toga izbacio Nizozemsku. Danas je to nezamislivo.

Španjolska je nakon produžetka pobijedila Albertovu Mađarsku 2:1 u Madridu. Finale se igralo na Santiago Bernabeuu pred 79.000 gledatelja. Ovaj put Franco je dopustio španjolskim nogometašima da odigraju utakmicu protiv njemu mrskih Sovjeta. „Furija“ je pod vodstvom velikog Luisa Suáreza slavila sa 2:1, a pobjednički pogodak postigao je napadač Zaragoze Marcelino Martínez u 84. minuti. Mađarska je osvojila treće mjesto pobjedom 3:1 protiv Danske.

Najbolji strijelci turnira: 2 - Ferenc Bene, Dezso Novak (MAĐ), Jesus Maria Pareda (ŠPA)

Igrač turnira: Luis Suárez (ŠPA)

Momčad turnira: Lav Jašin (SSSR), Feliciano Rivilla (ŠPA), Dezső Novák (MAĐ), Ignacio Zoco (ŠPA), Ferran Olivella (ŠPA), Amancio Amaro (ŠPA), Ferenc Bene (MAĐ), Valentin Ivanov (SSSR), Jesús Pereda (ŠPA), Luis Suárez (ŠPA), Flórián Albert (MAĐ)

Još brže do sportskih vijesti i prijenosa. Preuzmi
DNEVNIK.hr aplikaciju